Odabrane teme

Odabrane teme piše:

dr Evelina Čehajić

Roditelj provodi najviše vremena sa djetetom i najbolje ga poznaje. Informacije o promjeni  stanja, pojavi simptoma bolesti su dragocjen podatak na putu do dijagnoze. Poznavanje simptoma bolesti, kao i osnovnih principa liječenja vrlo je važno za savladavanje bolesti djeteta. Na ovaj način Vam želimo približiti neke od češćih problema dječijeg uzrasta. 

Možete nam dati sugestije za teme koje Vas zanimaju, nastojat ćemo ih uvrstiti u sadržaj.

AFLATOKSIN

Aflatoksini su otrovne i kancerogene materije koje proizvode gljivice, odnosno buđ . Najznačajnije od tih gljivica su vrste Aspergillus flavus i Aspergillus parasiticus. Gljivice parazitiraju na biljkama u polju i u nepovoljnim uslovima visokih temperatura i suše proizvode ove mikotoksine. Najčešće se mogu naći na žitaricama, kukuruzu, kikirikiju, pamuku, susamu, bademu, lješniku, sušenom voću, kafi, začinima i drugim namirnicama. Dalje se nalaze na sijenu i lišću koje se koristi za proizvodnju stočne silaže. U stanju su da koloniziraju i životinjske vrste i čovjeka. Pri neispravnom skladištenju hrane dolazi do daljeg razmnožavanja gljivica. Smatra se da u je svijetu čak ¼ zaliha hrane kontaminirana aflatoksinima. Najviše su pogođeni krajevi Afrike i Azije, odnosno siromašne zemlje, gdje konzumiranje ovakve hrane ostavlja ozbiljne posljedice na zdravlje stanovništva. U Africi i Aziji je u nekoliko navrata došlo do masovnog akutnog trovanja stanovništva kontaminiranim kukuruzom, sa posljedicom stotina umrlih ljudi. Od trovanja mogu stradati i životinje.

Postoji  nekoliko vrsta aflatoksina. Naziv dolazi od vrste gljivice A- Aspergilus FLA – flavus  TOKSIN- otrov . Najrasprostranjeniji  i za zdravlje najopasniji je aflatoksin B koji može izazvati akutno trovanje tzv. aflatoksikozu ukoliko se konzumira u većoj količini . Dovodi do oštećenja jetre, crijeva, pluća, bubrega, mozga , srca i do krvarenja.  Ukoliko individua preživi akutno trovanje često je posljedica ciroza jetre.
Kancerogeno djelovanje aflatoksina B1 je povezano sa dugotrajnim konzumiranje zagađene hrane . Rizik znatno povećava infekcija sa  Hepatitis B virusom ( virusom B žutice). U nerazvijenim zemljama ova dva faktora su vrlo često prisutna, uz nedovoljnu ishranjenost, pad imuniteta i loše uslove života . Iz tog razloga rak jetre uzrokovan aflatoksinom B1 je na trećem mjestu malignih oboljenja u svetskim razmjerama.

Aflatoksini G 1 i G 2 manje su toksičani od aflatoksina B1 i mogu se naći na svim mjestima gdje i aflatoksini  B1 i B2 . Nakon konzumacije bilja zagađenog aflatoksinima oni se metaboliziraju u jetri . Pri tom mogu nastati metaboliti koji su čak toksičniji od samih aflatoksina ili se drugim pravcem hemijske promjene stvara aflatoksin M koji se izlučuje u mlijeku  i  znatno je manje štetan za zdravlje od aflatoksina B1. Na dejstvo aflatoksina su najosjetljivija djeca, pogotovo kod hroničnog izlaganja u uslovima siromaštva što dovodi do poremećaja u fizičkom i psihičkom razvoju, te povećanju rizika raka jetre u kasnijoj dobi.  Za aflatoksin M iz mlijeka nije dokazano da je kancerogen, ali postpoji sumnja za to.

Industrijska obrada ne uništava aflatoksin , tako da se i u prerađevinama mlijeka , žitarica, kikiriki puteru i drugim namirnicama mogu naći aflatoksini. Prženje kafe na 180 C tokom 10 minuta smanjuje koncentraciju aflatoksina za 50%. Nekim hemijskim metodama se mogu uništiti aflatoksini ali produkti koji nastaju su također otrovni za čovjeka, te su te metode neprihvatljive u proizvodnji hrane. Neke bakterije otklanjaju aflatoksin B1 iz kukuruza i kikirikija ali to nije metoda za masovnu primjenu.

Dozvoljene doze aflatoksina  variraju od zemlje do zemlje i od vrste namirnice. U zemljama EU važe strožija mjerila .
Dozvoljena razina za aflatoksin B1 je 2-8 mikrograma/kg a za ukupne aflatoksine B1,B2,G1,G2 je 4-15 mikrograma / kg. U dječijoj hrani dozvoljena razina aflatoksina B1  je  0,1 mikrograma / kg  . Za aflatoksin  M1  dozvoljena je granica 0.05 mikrograma/ kg   u mlijeku ,  a u dječijoj hrani 0,025 mikrograma/kg.

U  SAD  dozvoljena granica za ukupne aflatoksine je 20 mikrograma/kg a za M1 u mlijeku je 0,5 mikrograma / kg , što je 10 puta više nego u zemljama EU.

Za otkrivanje aflatoksina u namirnicama koristi se osobina aflatoksina B ( blue) da svijetli plavo, a aflatoksina G ( green) da svijetli zeleno nakon osvjetljenja UV lampom. Postoje i druge metode dokazivanja aflatoksina u namirnicama.

Obzirom da je praktično nemoguće otkloniti aflatoksin iz namirnica, preventivne mjere se odnose na sprečavanje kontaminacije.

  • To se postiže mjerama u poljoprivrednoj proizvodnji: adekvatnom obradom zemljišta, otklanjanjem otpada sa obradivih površina, uzgojem sorti otpornih na gljivice, korištenjem pesticida, navodnjavanjem, žetvom u doba odgovarajuće zrelosti i vlažnosti zrna.
  • Tokom skladištenja: održavanjem adekvatne vlažnosti i temperature , odstranjivanjem kontaminirane hrane.
  • Kontrolom stočne hrane, da bi se spriječilo korištenje kontaminirane silaže za ishranu krava u proizvodnji mlijeka.
  • Kontrola mlijeka , mliječnih proizvoda, kao i svih drugih namirnica podložnih prisustvu gljivica.
  • Izbjegavanje konzumacije hrane biljnog porijekla sa sumnjom na kontaminaciju gljivicama , odnosno buđi.
  • Prevencija oboljevanja od hepatitisa B vakcinacijom također spada u mjeru zaštite od posljedica djelovanja aflatoksina.
  • Poboljšanje opšteg stanja uhranjenosti i imuniteta povećava otpornost na aflatoksine.
  • Smatra se da konzumacija mrkve i celera smanjuje efekat aflatoksina na organizam.
ALERGIJE

Šta je alergija?

Alergija je neprimjerena reakcija ljudskog organizma na materije iz okoline npr. polen, prašina, grinje, hemikalije, kozmetika, hrana. Alergija nastaje zbog pogrešne reakcije imunog sistema u ponavljanom kontaktu sa nekim alergenom. Atopija je genetska predispozicija za ovakvu reakciju, a alergija se manifestira u obliku rinitisa, konjunktivitisa, egzema, astme, urtikarije i dr.

Simptomi

Najčešći simptomi alergije su začepljen nos, kihanje, kašalj, otežano disanje, otok i svrbež oka, suzenje, osipi na koži, glavobolja, proljev, povraćanje, bolovi u stomaku, poremećaj opšteg stanja. Kod teških alergijskih reakcija nastupa anafilakticki šok koji može završiti i smrtno.

Dijagnostika

Anamnestički podaci o kontaktu sa alergenima i tipu reakcije odnosno simptomima su početak dijagnostike. Kožni PRICK testovi predstavljaju dalji korak. Utvrđivanje ukupnih i specifičnih IgE (Imunoglubulina) iz krvi omogućava dijagnozu i praćenje dinaminke alergije u korelaciji sa kliničkim manifestacijama.

Prevencija

Najbolja prevencija je izbjegavanje poznatih alergena. Izbjegavanje boravka u prirodi u vrijeme cvjetanja kod alergija na polen, izbjegavanje kontakta sa životinjama kod alergije na pojedine životinje, prilagođavanje uređenja stana kod alergije na prašinu i grinje, izbjegavanje hrane na koju postoji alergija, izbjegavanje neodgovarajuće kozmetike i sl.

Terapija

U terapiji se koriste razne vrste medikamenata ovisno o simptomima, za lokalnu i peroralnu primjenu. Lijekovi su uglavnom iz skupine antihistaminika, antileukotrijena i kortikosteroida. Alergija problem savremenog društva Danas djeca dolaze u kontakt sa mnogo većim brojem alergena zbog konzumiranja različitih industrijskih proizvoda, dostupnosti hrane iz dalekih krajeva svijeta, korištenja brojnih kozmetičkih preparata, deterdženata, zbog neracionalne upotrebe lijekova prvenstveno antibiotika, zbog zagađenja sredine itd. Smatra se da 10-20 % djece ima neke manifestacije alergije.

Alergijski rinitis (cjelogodišnji i sezonski)

Cjelogodišnji alergijski rinitis često je uzrokovan alergenima iz stana. Tu spada kućna prašina, grinje, zatim alergeni kućnih ljubimaca, među kojima je najintenzivniji alergen mačke.

Simptomi

Najčešći simptom je otok sluznice nosa sa osjećajem začepljenosti, prisustvom sekreta različitog karaktera, kihanje i kašalj. Može biti praćeno i suzenjem i svrbežom oka. Kod alergije na kućnu prašinu simptomi se pogoršavaju početkom sezone grijanja, dužim boravkom u zatvorenim prostorijama, pri usisavanju , velikom sezonskom pospremanju. Problem je dugoročan te iscrpljuje pacijenta remeteći svakodnevne aktivnosti i san.
Sezonski alergijski rinitis se često javlja zbog alergije na polen, vezan je za sezonu cvjetanja pojedinih biljaka : stabla-proljeće; trave-ljeto; korov i ambrozija – kraj ljeta i jesen.

Alergijski rinitis češće pogađa dječake nego djevojčice, incidenca raste nakon 5. godine života. Prema statistikama djeca rođena na proljeće češće pate od sezonskog alergijskog rinitisa.

Alergija na životinje

Ljudi koji u stanovima imaju kućne ljubimce imaju veći rizik od razvoja alergije na životinje. Alergeni životinja su bjelančevine iz mokraće, sline, proizvoda lojnih žlijezda, te ljuskice kože  koje se nakupljaju na dlaci i perju životinje. Kretanjem životinje po stanu alergeni dospijevaju na namještaj, prostirke, odjeću i vazduh. Udisanjem ovih mikročestica dolazi do alergizacije i reakcija prvenstveno vezanih za respiratorni sistem.

Najagresivniji alergen su proteini mačke, zatim psa, ali i drugih životinja ptica, hrčka, zečeva i dr. I ribice mogu biti problem. Manji broj ljudi je alergičan na hranu za ribice.

U stanu gdje živi alergičar nema mjesta za životinje. Ako ste kupili životinju a tek onda saznali da je neko alergičan na nju, najbolje je da je nekome poklonite. Ponekad je teško rastati se od mace ili psa.  Ako se odlučite zadržati životinju preuzimate rizik od dugotrajnog pogoršanja zdravstvenog stanja i akutnih napada oteženog disanja što može izgledati vrlo dramatično. Životinja bi se trebala kupati bar dva puta sedmično da se dlaka očisti od alergena, a kupanje ne provodi alergičar. Ograničite prostor kojem životinja ima pristup, ne u sobi gde dijete spava. Alergeni životinja mogu biti tako agresivni da i kontakt sa predmetima na kojima se nalaze može izazivati reakciju osjetljive osobe. Npr. osoba koja ima mačku na svojoj odjeći može donijeti alergene. Pazite na susjede sa životinjama. Istresanje deka i prostirki donosi alergene kroz vaš prozor.

Alergija nije jedino što vam prijeti od životinje. Redovni veterinarski pregledi, vakcinacija i sredstva za parazite su obaveza svakog roditelja koji obraduje dijete kućnim ljubimcem.

Alergija na grinje

Svakodnevno se sa površine kože ljušte odumrle ćelije . Tokom spavanja u posteljinu , jastuke, pokrivace i dušeke dospijevaju nove količine ovog materijala ,koji predstavlja glavnu hranu za grinje. Ovim mikroorganizmima godi vlažna i topla sredina ,te je krevet idealno mjesto za njihov razvoj. U prosječnom dušeku se nalazi 20-40 ug ili 15000 grinja na 1 g prašine. Alergizaciju može izazvati  količina 0.5-2 ug/g. U kućnoj prašini u kauču, ćilimima, zavjesama , plišanim igračkama , vazduhu također se mogu naći grinje. Alergija na grinje manifestira se kao cjelogodišnji rinitis, astma ili atopijski dermatitis. Alergeni grinja, prvenstveno feces dospijevaju u disajne puteve raspršivanjem u zraku.

Kako se boriti protiv grinja?

Smanjite tekstilne materijale u stanu. Ako je dijete alergično na grinje u prostorijama gdje boravi bi trebalo ukloniti ćilime, zavjese, deke, prekrivače. Idealne su garniture za sjedenje od kože , podovi od drveta i laminata koji se mogu brisati vlažnom krpom. Tektilne prostirke bi se trebale prati najmanje svakih 15 dana, jer je to vrijeme za koje se grinje ponovo namnože.

Najvažnija je prilagodba kreveta

Grinje se razmnožavaju u svim materijalima perju, vuni i nešto manje u sintetičkim. Pranjem na 60 stepeni grinje odumiru a njihovi alergeni – feces se ispiru. Izlaganjem suncu 3 do 5 sati također se dio grinja uništava, ali je poslije toga potrebno i intenzivno usisavanje. Najefikasnija metoda borbe protiv grinja je primjena barijernih posteljina npr. PRISTINE koje se navlače na dušeke, jastuke i deke. Ove posteljine imaju vrlo sitne pore koje ne dopuštaju prolazak ljuspica kože i dopuštaju strujanje zraka. Na taj način tokom 5-6 mjeseci i stari dušeci ostaju bez grinja. Posteljina se pere svakih 6 mjeseci. Na nju se navlači obična pamučna posteljina koja se mijenja sedmično.

Plišane igračke se povremeno mogu stavljati u zamrzivač čime se grinje ubijaju, ali poslije je potrebno igračke i oprati da bi se alergen isprao.

Postoje i sprejevi sa akaricidnim sredstvima kojima se mogu našpricati površine u stanu , te akaricidna sredstava za pranje tekstilnih materijala.

Usisavanje bi trebalo biti kvalitetnim usisivacima sa HEPA i vodenim filterima koji ne vraćaju prašinu nazad u prostoriju. Tokom usisavanja alergično dijete ne treba boraviti u prostoriji. Nakon usisavanja prostoriju zračiti 20 min.

  • Smanjite vlažnost u prostorijama prirodnim vjetranjem a u zimskim mjesecima korištenjem odvlaživača zraka.
  • Kućni ljubimci ne spadaju u domaćinstvo alergičnog djeteta.
  • Izbjegavajte pušenje, duhanski dim je iritans koji povećava reaktibilnost alergičara na sve druge inhalacione alergene.
  • Grinje ne žive na nadmorskoj visini iznad 1300 m, duži boravak na planini može pomoći.

Alergija na hranu

Alergija na hranu se najčešće razvija do 6. godine života, ali se može pojaviti bilo kada. Neke vrste alergije, prvenstveno na jaja i kravlje mlijeko mogu nestati tokom nekoliko godina.

Intenzitet alergijske reakcije zavisi od količine unesenog alergena, ali i o kombinaciji sa nekom drugom namirnicom. Vrlo često se javlja alergijska reakcija na boje i aditive koji se dodaju tvornički proizvedenoj hrani.

Najčešći alergeni

Najčešci alergeni u dječijem uzrastu su: kravlje mlijeko, jaje, kikiriki, lješnik, orah, riba. Alergija na kravlje mlijeko  kod djece govori o riziku za druge alergijske reakcije.

Simptomi

Najčešći simptomi alergije na hranu su:

  • na koži otok, osip i svrbež
  • na probavnom sistemu osjećaj paljenja, crvenilo i otok usta, povraćanje, bolovi u stomaku, proljev, sluz i krv u stolici
  • na disajnom sistemu  kašalj i otežano disanje.

Prevencija

Dojenje je najboja prevencija alergije na kravlje mlijeko i druge alergene iz hrane. Dijete bi trebalo biti u potpunosti dojeno do 6 mjeseci starosti. Uvođenje nemliječnih namirnica se pocinje sa 6 mjeseci vrlo oprezno pojedinačnim namirnicama.  I isključivo dojeno dijete može razviti alergiju na kravlje mlijeko, jer proteini kravljeg mlijeka koje pije majka mogu u manjim količinama biti prisutni i u majčinom mlijeku. Ponekad je potrebno i majku dojilju staviti na bezmliječnu dijetu. U drugoj polovici prve godine života postepeno uvodimo voće, povrće, meso, pšenicne proizvode od 7.mjeseca. Bjelance, med, ribu i citruse izbjegavamo do godinu dana.

Industrijski proizvodi tipa gotovih jela i supa iz kesice ne spadaju u dječiji jelovnik do 3 godine starosti.

Alergija na insekte

Alergija na ubod pčele, ose i stršljena može biti smrtno opasna

Ubod insekta izaziva lokalnu reakciju sa pojavom papulice, crvenila i svrbeža. Spontano prolazi za nekoliko dana. Kod osoba alergičnih na ubode javlja se intenzivnija lokalna reakcija sa otokom, crvenilom i bolom. Ova reakcija je česta kod uboda komarca.

Lokalna terapija ledom, fenistil gelom obično je dovoljna. Kod većih reakcija preporučuje se i peroralno davanje antihistaminika.

Ubod pčele, ose i stršljena može pretstavljati mnogo veći problem. Reakcije mogu biti opšte ili sistemske do razvoja anafilaktickog šoka. Osim otoka, crvenila i koprivnjače u blizini uboda može se javiti i bljedilo, proljev, povraćanje, curenje nosa, otežano disanje, otoci na udaljenim dijelovima tijela sa padom pritiska i znacima šoka do poremećaja svijesti. Reakcija ima dramatičan i brz tok, a od brzine pružanja hitne medicinske pomoći zavisi ishod.

Pri boravku u prirodi poseban oprez je potreban kod konzumacije slatkosti, voća i sokova jer to privlači insekte . Ubodi u području lica, usta i jezika su mnogo opasniji nego na drugim dijelovima tijela.
Ne hodajte bosi, ne stavljajte parfeme koji privlace insekte. Šarena odjeća u cvijetnim bojama je takoder izazov za pčelu i osu. Koristite repelente za zaštitu od komaraca i drugih insekata.

Osobe koje znaju da su alergične na ubode pčele, ose i stršljena bi trebale imati autoinjektor sa adrenalinom – Epipen, koji do dolaska ljekaru može spasiti život.

Alergija na kravlje mlijeko

Alergija na kravlje mlijeko je jedna od najčešćih alergija na hranu kod dojenčadi i male djece. Prema nekim istraživanjima 2-5 % djece u dobi do 3 godine ima simptome ovealergije ili u laboratorijskim nalazima pokazuje senzibilizaciju na kravlje mlijeko bez kliničkih manifestacija.

Ovaj tip alergije masovnije se pojavljuje u 20. stoljeću sa promjenom ishrane dojenčadi, uvođenjem kravljeg mlijeka i adaptiranog kravljeg mlijeka u njihovu ishranu. Napuštanjem tradicije dojenja, promjenom stila života, zapošljavanjem majki, povećava se broj djece koja u prvih 6 mjeseci života bivaju izložena bjelančevinama kravljeg mlijeka, kao veoma potentnom alergenu. Sa ponudom različitih vrsta adaptiranog mlijeka danas je apsurdno angažirati dojilju. Za mlađe generacije braća po mlijeku predstavljaju davno zaboravljeni arhaizam, a možda bi za neku djecu upravo to bilo pravo rješenje.

Kravlje mlijeko sadrži tri puta više bjelančevina od humanog mlijeka. Također je različit odnos kazeina i sirutke. U razvoju alergije ključnu ulogu imaju bjelančevine, dok kod nepodnošljivosti mlijeka tzv. intolerancije problem je u neadekvatnom varenju mliječnog šećera laktoze.

Bjelančevine mlijeka koje najčešće izazivaju alergijsku reakciju su kazein, zatim betalaktoglobulin iz sirutke, te rijetko serumski goveđi albumin kojeg u malim količinama ima u mlijeku i odgovoran je za eventualnu istovremenu alergiju na goveđe meso. Testovima iz krvi je moguće razlikovati alergiju na kazein i laktoglobulin, a to ima prognostički značaj. Naime zbog strukture molekule kazeina alergija na kazein često je cjeloživotna, dok alergija na laktoglobulin sazrijevanjem funkcije varenja digestivnog trakta obično nestaje od 3. do 5. godine života. Molekule betalaktoglobulina su tako male da iz kravljeg mlijeka koje pije majka mogu preći u vlastito mlijeko i tako senzibilizirati dojeno dijete. U grupi isključivo dojene djece ovaj tip alergije se razvija kod 0.5 % djece. Na sličan način bjelančevine jajeta, oraha, kikirikija i lješnika mogu senzibilizirati dojeno dijete i izazvati npr. simptome egzema.

Za alergijske reakcije je karakteristično da se razvijaju pri ponovljenom kontaktu sa alergenom. Naime za reakciju je potrebno da se organizam već upoznao sa molekulom bjelančevine. Kako onda objasniti alergijske reakcije pri prvoj konzumaciji neke hrane? Ponekad je dovoljna senzibilizacija preko majčinog mlijeka, a pri prvom „ stvarnom“ konzumiranju kravljeg mlijeka ili neke druge namirnice javlja se reakcija. Molekule alergena su vrlo složene a ponekad je dovoljno i djelomično podudaranje da dođe do reakcije. To objašnjava skrižene alergijske reakcije npr. polena breze i ploda jabuke, zatim banana i lateksa i neke koje su za laike očitije npr. med i polen.

Simptomi alergije na kravlje mlijeko mogu se javiti neposredno po konzumaciji, za nekoliko sati, dana ili sedmica. Pojava simptoma i njihov spektar obično je vezan za tip alergijeske reakcije. Na koži se mogu javiti otoci, akutna urtikarija-koprivnjača, zatim hronična urtikarija, te vrlo često egzem. Simptomi digestivnog trakta su povraćanje, proljev, slab apetit, bljuckanje, nadimanje, grčevi, bol u stomaku, krv u stolici koja može biti i skrivena i voditi do malokrvnosti i nenapredovanja djeteta. Djeca sa ovom alergijom mogu biti sklona i bronhitisima. U najtežim slučajevima reakcija može biti opšta u smislu anafilaktičkog šoka.

Postoje dva tipa alergijskih reakcija na kravlje mlijeko. Atopijski se odvija posretstvom IgE. Simptomi se mogu javiti i do nekoliko minuta od konzumacije mlijeka. Dokazuje se kožnim testovima i određivanjem specifičnih IgE iz krvi. Drugi neatopijski se odvija posretstvom stanica, simptomi se javljaju tokom nekoliko sati, dana ili sedmica. Nema laboratorijskih testova za dokazivanje ovog tipa alergije. Preostaje samo ekspozicijsko-eliminacijski test, odnosno apsolutnim isključivanjem bjelančevina kravljeg mlijeka iz ishrane. U roku od 3 dana počinju nestajati simptomi vezani za crijeva npr. proljev i krv u stolici, dok promjene na koži tipa egzema nestaju do 3 mjeseca. Dijeta se provodi minimalno 7 bolje 15 dana. Ukoliko do 3 mjeseca dijete nema efekta u smislu nestajanja simptoma vjerovatno se ne radi o alegiji na mlijeko.

Dijeta bez mlijeka podrazumijeva apsolutno izbjegavanje svih namirnica porijeklom iz mlijeka npr. jogurta, sireva, putera, karamela, mliječne čokolade , krem umaka, kolača, keksa, pudinga, instantnog pirea, krem supe,također nekihsalama i drugih industrijskih proizvoda koji mogu sadržati tragove mlijeka. Ukoliko je dijete isključivo dojeno a sumnjamo da se radi o alergiji na kravlje mlijeko majka drži dijetu.

Često se postavlja pitanje čime hraniti takvo dijete. Danas postoje specijalne formule adaptiranog visokohidroliziranog mlijeka u kojem su molekule bjelančevina toliko usitnjene da ih organizam više ne prepoznaje kao takve. Ujedno je eliminisana i laktoza tako da su pogodne i kod problema intolerancije. Mana ovog mlijeka je cijena i često lošiji ukus. Vrlo mali broj djece je osjetljiv čak i na ovo mlijeko te zahtijeva ishranu formulom aminokiselina. Adaptirana mlijeka koja nose oznaku H.A. tzv. hipoalergena mlijeka nisu namijenjena za djecu sa dokazanom alergijom na kravlje mlijeko, već za djecu koja u anamnezi imaju visoki rizik za pojavu alergije zbog alergijskih manifestacija kod roditelja ili bliskih srodnika. Zamjena kozijim mlijekom se ne preporučuje zbog srodnosti sa kravljim, a sojino mlijeko također nije adekvatna zamjena, jer se i na njega često razvija alergija. Za djecu stariju od godinu dana izvor bjelančevina i kalcija nalazimo u drugim namirnicama kao što su riba, narandže, smokve, grožđice, mak, bademi, susam i dr.

Intolerancija laktoze se nekad zamijeni sa alergijom na bjelančevine kravljeg mlijeka. Po konzumaciji mlijeka za 30-90 min javljaju se bolovi u stomaku, proljev, nadimanje. Nema kožnih manfestacija, niti teškoća disanja, a krv u stolici nije tipična pojava. Obično manja količina mlijeka do 200 ml raspoređena u 24 sata ne izaziva veće tegobe. Osim toga obično se dobro podnose sirevi, jogurti i puter. Problem može nastati kod konzumiranja sušenog mlijeka, sladoleda i kolača.

Alergija na kravlje mlijeko ima tendenciju nestajanja u 80% slučajeva u predškolskom uzrastu. Ako se radi o alergiji na betalaktoglobulin nestaje u 90 % do 3 godine starosti, a kod kazeina u 60% slučajeva. Obzirom da kravlje mlijeko sadrži preko 100 različitih bjelančevina, a poznata je alergijska reakcija na 30-ak, neki oblici alergije mogu ostati i trajno.

U prevenciji alergije na kravlje mlijeko najveći značaj ima dojenje. Što se dijete kasnije sustretne sa bjelančevinama kravljeg mlijeka u većoj količini to je manja vjerovatnoća da se alergija pojavi. Objašnjava se to sazrijevanjem funkcije varenja i sazrijevanjem sluznice crijeva.

Alergija na polen

Alergija na polen se kod djece javlja kasnije nego alergija na druge inhalatorne alergene npr.prašinu, grinje ili životinjsku dlaku. Nekad  joj prethodi alergija na hranu u obliku atopijskog dermatitisa ili urtikarije. Prvi simptomi se mogu javiti oko 3. godine života, ali češće poslije 5. ili 7. godine. Statistički su češće pogođeni dječaci, te djeca rođena u proljeće. Vrlo je bitna genetski uslovljena predispozicija, odnosno alergija kod roditelja, braće i sestara.

Najčešći simptomi alergijske reakcije na polen su začepljenost nosa zbog otoka sluznice, zatim bistra vodena sekrecija uz kihanje u salvama , te osjećaj svrbeža nosa , uha i oka . Javlja se crvenilo i otok očiju , te osjetljivost na jako svjetlo. Napad otežanog disanja sa „zviždanjem“  i kašljem znak se bolesti donjih disajnih puteva. Kod manje djece se češće javljaju simptomi bronhitisa, odnosno astme.

Alergija na polen se manifestira tokom vegetacije, što ovisi o klimatskim uslovima regije. Počinje obično u martu cvetanjem stabala, nastavlja se tokom proljeća i ljeta cvjetanjem trava, a u avgustu i septembru cvjetanjem korova , od kojih je najpoznatija ambrosia. Simptomi se mogu javljati tokom cijele sezone vegetacije ili samo tokom cvjetanja pojedinih biljaka.

Alergijska reakcija se javlja nakon ponavljanog kontakta sa alergenom. Iz tog razloga je obično potrebno nekoliko godina kontakta sa vegetacijom i polenom da bi se razvila alergija na polen.  Djeca koja jedu puno meda ranije razvijaju ovu alergijsku reakciju, jer su na taj način i tokom zime izložena polenu. Zbog toda se izbjegava med u ishrani dojenčadi do godinu dana, a kod djece sa porodičnim opterećenjem do treće godine. Na isti način može djelovati i matična mliječ, propolis, polen u prirodnom ili farmaceutskom obliku.

Testovima na koži ili iz krvi može se utvrditi o kakvoj se alergiji radi . Kod djece koja imaju tegobe testovi se zbog dinamike razvoja alergije ponavljaju u intervalima 1-2 godine.

U slučaju alergije na polen preporučuje se :

  • izbjegavati  boravak u prirodi tokom vegetacije, posebno tokom vjetrovitog vremena
  • nakon boravka u prirodi oprati kosu i odjeću
  • zračiti prostorije rano ujutro kada ima manje polena
  • redovito brisati  prašinu vlažnom krpom radi uklanjanja  i zrnca polena
  • izbaciti biljke iz prostorija
  • izbjegavati upotrebu meda i bilnjih čajeva
  • po potrebi uključiti simptomatsku ili preventivnu terapiju

Najnepogodinije vrijeme za alergičara je sunčano sa vjetrom , kada se polensko zrce raznosi i kilometrima daleko. Jedno zrno polena je dovoljno da izazove tegobe, ali one su naravno izraženije nakon intenzivnijeg kontakta . Iz tog razloga  je teško izbjegavati alergen, te je često potrebno uključiti terapiju . Terapija može biti simptomatska i preventivna.  Antihistaminici su najčešće korišteni lijekovi. Nove generacije ovih lijekova su vrlo djelotvorne za tegobe nosa i oka . Mogu se koristiti tokom nekoliko dana ili duže u sezoni. Lokalna terapija raznim vrstama kapi za nos i oči sa ili bez kortikosteroida može se kombinovati sa antihistaminicima. Za liječenje donjih disajnih puteva koriste se inhalatorni kortikosteroidi u obliku pumpice. Ovi lijekovi se moraju koristiti nekoliko mjeseci ili duže da bi imali puni efekat. Inhalatorni kortikosteroidi se koriste i kao preventivna terapija. Univerzalni lijek  za sve organe pogođene polenskom alergijom je montelukast koji je dostupan i za djecu od najmanjeg uzrasta. U težim slučajevima smo primorani kratkotrajno dati kortikosteroide u obliku tableta i injekcija. Za sve koji imaju dokazanu alergiju na polen se preporučuje početi sa terapijom prije pojave simptoma.

Za razliku od alergije na mlijeko i jaje, te astme izazvane virusima alergija na polen  se kod djece javlja kasnije , ali ostaje duže. Međutim, može se mijenjati klinička manifestacija. Npr. napadi teškog disanja u starijoj dobi mogu preći u alergijski rinitis.Intenzitet reakcije može varirati od sezone do sezone.

ANEMIJA

Anemija (beskrvnost) ili češće korišćen termin malokrvnost je najčešće oboljenje krvi . Označava smanjenje broja eritrocita i količine hemoglobina  ispod vrijednosti normalnih za dob i spol. Obzirom da je osnovni zadatak eritrocita da prenose kisik , kod anemije tkiva bivaju njime nedostatno opskrbljena . Uključuju se kompenzatorni mehanizmi npr. srce brže radi da bi povećalo protok kroz tkiva, disanje se ubrzava, hemoglobin otpušta više kisika u tkivima. Dugotrajna anemija iscrpljuje ove kompenzatorne mehanizme i može imati teške posljedice za organizam.
Anemija nastaje zbog različitih uzroka kao što su nedovoljno stvaranje eritrocita i  hemoglobina, pojačana razgradnja eritrocita ili zbog faktora koji nisu direktno vezani za eritrocit. Eritrocit ili crvena krvna stanica sadrži složenu proteinsku molekulu u koju se ugrađuje željezo a naziva se hemoglobin. Osim utvrđivanja broja eritrocita, količine hemoglobina u analizama krvi je bitno odrediti i veličinu eritrocita, koncentraciju hemoglobina u pojedinačnim eritrocitima, željezo u serumu, feritin, transferin (TIUBC, IUBC), indeks zasićenja. Ove laboratorijske analize omogućavaju utvrditi ne samo jasnu anemiju koja se manifestira u krvnoj slici ali i oblike prikrivene anemije, te pratiti efikasnost terapije.

U novorođenačkom periodu anemija može nastati zbog krvarenja prije ili tokom poroda,  zbog razgradnje eritrocita kod inkopatibilnosti Rh faktora ili ABO sistema krvnih grupa ili rjeđe zbog poremećaja na nivou eritrocita i koštane srži.

Fiziološka trimenonska anemija najjače je izražena u 2. ili 3. mjesecu života kada hemoglobin padne na 110 g/l ili niže. Disanjem se povećava količina kisika  u krvi u odnosu na period oksigenacije kroz placentu te je manji potsticaj za proizvodnju eritrocita. Kako dijete raste  volumen krvi se povećava brže od proizvodnje eritrocita pa se krv razrjeđuje. Eritrociti koji su se stvorili u fetalnom periodu imaju kraći vijek 60-70 dana u odnosu na eritrocite odraslog koji žive 120 dana. Maksimalni pad eritrocitne mase i koncentracije hemoglobina je oko 3. mjeseca života i ukoliko nema drugih razloga ova pojava se ne liječi.
Kod nedonošene djece se već u  3.-6. tjednu javlja pad hemoglobina  na 90-100 g/l. Razlog je što se zalihe željeza kod djeteta stvaraju u posljednjem trimestru trudnoće a preranim porodom ovaj se period skraćuje. Nedonošena djeca zahtijevaju preventivno davanje željeza.

Anemija nakon 6. mjeseca

Zalihe željeza koje dijete dobije od majke su obično dovoljne dok se ne udvostruči tjelesna težina , što je oko 6. mjeseca starosti. U drugoj polovici prve godine najčešći uzrok anemije je manjak željeza. Ovu anemiju nazivamo sideropenična ili hipohromna anemija, a manifestira se bljedilom, gubitkom apetita, razdražljivošću, zaostajanjem u rastu, slabljenjem imuniteta. Često se pojavljuje šum nad srcem zbog ubrzanog rada srca i povećanog protoka krvi.   Manjak željeza najčešće nastaje zbog nedostatnog unosa hranom . Majčino mlijeko sadrži vrlo male količine željeza ali ima i laktoferin koji omogućava da se prisutna količina maksimalno iskoristi. Ukoliko sama majka nije malokrvna dojenje je uz dohranu nakon 6. mjeseca odgovarajući način ishrane.
Kravlje mlijeko je vrlo siromašno željezom. Djeca hranjena ovim mlijekom često uz dodatak keksa ,uprkos povrtno- mesnoj dohrani nakon 3-6  mjeseci često trebaju medikamentoznu nadoknadu željeza. Ishrana keks-mlijeko najčešće se susreće kod djece iz socijalno slabijih slojeva, manje obrazovanih majki  gdje su i drugi izvori željeza u hrani manje prisutni. Često ova djeca mjesecima trpe zbog malokrvnosti dok simptomi ne postanu vrlo napadni.
Rjeđe nedostatak željeza nastaje zbog krvarenja npr u probavnom traktu usljed alergije na kravlje mlijeko, polipa, hemangioma ili  divertikula. Kod starije djece infestacija parazitima može biti razlog gubitka željeza.Dugotrajne infekcije i hronične bolesti smanjuju iskorištavanje zaliha željeza koje organizam ima. Nedostatak vitamina B 12 i folne kiseline također mogu biti uzrok pojavi specifičnih oblika anemije.

Željezo u tanjiru

Najbolji način da se obezbijede dovoljne količine željeza je ciljani izbor namirnica i kombinacija hrane. Od 6. mjeseca starosti započinjemo sa nemliječnom dohranom uz dojenje ili adaptirano kravlje mlijeko obogaćeno željezom i drugim mineralima, vitaminima i probioticima. Najbolji izvor željeza su namirnice životinjskog porijekla, crveno meso  a od peradi puretina, iznutrice, riba posebno srdele i tunjevina, dalje školjke, žumance. Od povrća grah, grašak, brokule, špargle, prokule,sjemenke tikve. Voće sadrži željezo ili pojačava njegovu apsorpciju sadržajem vitamina C te se preporučuju grožđice,dinje, jagode, citrusi, badem,crveno bobičavo voće. Cimet , bosiljak i ruzmarin također pomažu u borbi protiv anemije. Lisnato povrće kao što je špinat i blitva loš su izvor željeza zbog oksalatne kiseline koja smanjuje njegovu resorpciju, ali su izvor folne kiseline koja je također potrebna za proizvodnju eritrocita . Cjelozrne žitarice sadrže fitate koji smanjuju iskorištavanje željeza pa ih ne treba kombinirati sa namirnicama od kojih očekujemo željezo.Tanin iz čaja , kafe, kokakole također blokira resorpciju željeza , kao i mlijeko. Kiselost želučanog soka pozitivno djeluje na resorpciju željeza, pa dodatkom vitamina C prirodnim sokovima pojačavamo iskorištavanje željeza iz hrane. Od ukupno unesenog željeza samo 10 % se resorbuje. Ovo objašnjava kako dijete koje „dobro jede“ može biti malokrvno.

Preporuke za ishranu

-od 6. mjeseca starosti uvodimo dohranu povrće, voće i meso radi dodatnog unosa željeza
– uz mesno-povrtni obrok kombinujemo voćni sok a ne mlijeko
– cjelozrne žitarice kombinujemo sa mliječnim obrokom a ne sa izvorom željeza
– do godinu dana, a po mogućnosti i u drugoj godini, adaptirano mlijeko je najbolja zamjena za majčino mlijeko, izbjegavamo kravlje.

Terapija

Za djecu se koriste preparati željeza u obliku sirupa. Savremeni preparati uglavnom se ne moraju davati sa vitaminom C, ali ono što važi za resorpciju željeza iz hrane važi i za sirupe te je bolje željezo davati uz voćni sok, a odvojeno od mlijeka i žitarica. Sirupi željeza mogu otežati probavu zato započinjemo sa malim količinama.Terapijsku dozu dostižemo za 7-10 dana. Uspješnost terapije se provjerava nakon mjesec dana. Poslije normalizacije nalaza krvne slike potrebno je dopuniti zalihe željeza  što traje i do 3 mjeseca. Tokom infekcija željezo se neadekvatno iskorištava te u tom periodu nema smisla davati supstituciju željezom, pogotovo tokom proljeva.Davanje željeza u injekcijama se izbjegava kad god je to moguće. Transfuzije krvi su rezervisane samo za teške anemije.

Moramo misliti na anemiju kod svakog djeteta koje slabo napreduje na težini, ima slab apetit ili je hranjeno kravljim mlijekom u prvoj godini života, te kod djece sa čestim infekcijama ili sa nekom hroničnom bolešću.

ANTIBIOTICI

Pronalazak antibiotika i vakcinacija pretstavljaju revoluciju u borbi protiv infekcija. Zahvaljujući njima neke bolesti su iskorijenjene, mnoge više nisu smrtno opasne, ozdravljenje od infekcija se ubrzava i manje zavisi od imuniteta pojedinca. Međutim, masovnom i neracionalnom upotrebom antibiotika dovodimo u pitanje svoje oružje protiv mikroorganizama. Antibiotici se koriste ne samo u liječenju ljudi, već i liječenju životinja. Čak se daju u malim količinama i zdravim  životinjama za proizvodnju hrane . Sastavni su dio antibakterijskih sapuna i drugih sredstava. Na taj način bakterije dolaze u kontakt sa antibioticima , mutacijom razvijaju rezistenciju .  Gensku informaciju predaju ne samo svom potomstvu već i drugim vrstama bakterija. Bakterije se mijenjaju brže nego što ljudi uspijevaju pronaći nove antibiotike. To dovodi do razvoja rezistentnih sojeva protiv kojih nemamo adekvatan lijek ili je njegova primjena ograničena na strogo kontrolisane bolničke uvjete.

Antibiotici djeluju protiv bakterija, neki protiv hlamidija i mikoplazmi, dok na viruse antibiotici ne djeluju. Barem dvije trećine respiratornih infekcija kod djece, zbog kojih se najčešće propisuju antibiotici su virusne. Znači da vrlo često antibiotik koji dajemo zapravo ne utiče na tok bolesti. Infekcije probavnog trakta, proljev i povraćanje su samo iznimno razlog za upotrebu antibiotika. Upalu mokraćnog mjehura, kao i upale uha mogu izazvati i virusi te ni ovdje antibiotici nisu uvijek potrebni. Infekcije na koži obično je dovoljno tretirati lokalno. Povišena temperatura je jedan od simptoma kojih se roditelji najviše boje kod bolesti djece i često smatraju da je to signal za davanje antibiotika. Za ljekara je nekad veliki problem oduprijeti se pritisku roditelja i ne dati antibiotik, jer time kao da preuzima rizik i odgovornost za dalji razvoj događaja. Saradnjom roditelja i ljekara treba naći način ozdravljenja koji neće dijete izlagati dodatnom nepotrebnom opterećenju od neželjenih efekata antibiotika.

Neželjena dejstva antibiotika

-Antibiotik uništava kako patogenu tako i normalnu floru na koži i sluznicama, od koje zavise naše odbrambene mogućnosti. Uništavanjem bakterija na koje smo navikli otvara se prostor za množenje drugih bakterija, virusa i gljivica koje mogu uzrokovati bolest. Često usljed dismikrobije nastaje proljev, vaginalni iscjedak, nealergijski osipi.
– Antibiotici se metaboliziraju u jetri čime se angažira i troši njen potencijal za detoksikaciju.
– Antibiotik može direktno oštetiti neka tkiva npr bubreg, koštanu srž, zube, uho.
– Najčešće alergijske reakcije na lijekove su na antibiotike.

Kako smanjiti upotrebu antibiotika   

  • Budite svjesni da antibiotik može škoditi Vašem djetetu.
  • Ne pravite paniku zbog povišene temperature, sačekajte sa posjetom ljekaru barem 12 sati.
  • Ne tražite antibiotik jer se bojite, jer je prošli puta moralo dijete piti antibiotik ili jer morate ići na posao i nemate vremena za bolest.
  • Jasno stavite do znanja ljekaru da ste spremni na saradnju i strpljenje, tražite mogućnost kontrole ili telefonske konsultacije.
  • Sačekajte dalji tok događaja, eventualne laboratorijske i mikrobiološke pretrage.
  • Iskoristite druge mogućnosti liječenja : snižavanje temperature, simptomatsko liječenje,  biljne pripravke, hranu, dosta tečnosti, vitamine, odmaranje. Propolis, bijeli luk, ehinacea imaju  antibakterijski i antivirusni efekat. Vitamin C i E pomažu detoksikaciju organizma.

Kako ispravno koristiti antibiotik

Ukoliko je potrebno dati antibiotik izbor zavisi od kliničke slike, rezultata pretraga, antibiograma, eventualnih ranijih iskustava u smislu neželjenih efekata ili alergija. Antibiotici u sirupu koji se daju jednom u 24 sata su komforni ali ujedno i najjača sredstva koja imamo . Treba ih koristiti racionalno tamo gdje su stvarno potrebni. Neophodno je pridržavati se doze i intervala davanja. Pripremljene suspenzije sirupa držite u frižideru i promućkajte prije upotrebe, kako bi svaka doza sadržavala odgovarajuću količinu lijeka. Nemojte prekidati davanje antibiotika prije nego se konsultirate sa ljekarom. Uz antibiotik i nekoliko dana nakon završetka terapije dajite probiotik.

Racionalnom i ispravnom upotrebom antibiotika možemo usporiti razvoj rezistencije bakterija. Samo globalna politika upotrebe antibiotika može imati efekat. Bez obzira što pojedinac ne koristi često antibiotike može se zaraziti bakterijom koja je negdje drugdje stekla rezistenciju. Zato je razvijanje svijesti o ovom problemu ključno i za buduće generacije.

ASTMA

Pedijatrijska ordinacija „Suncokret“ se uz opštu pedijatriju i ultrazvučnu dijagnostiku bavi praćenjem djece sa teškoćama u disanju, prvensvtveno astmom. Alergotestiranje prick metodom i određivanje IgE iz krvi uz funkcionalni test spirometrije osnova su postavljanja dijagnoze u ordinaciji „Suncokret“. Individualni pristup u terapiji, dugoročno praćenje kontrole astme pomoću astma control testa i drugih metoda je pretpostavka za uspješnost terapije.

Astma je hronično upalno oboljenje bronhalne sluznice koje se klinički manifestira ponavljanim epizodama otežanog disanja, zviždanja, kašlja, vidljivim pojačanim radom disajnih mišića, promjenom karaktera plača kod djeteta, otežanim hranjenjem, posebno dojenjem, nemirom, poremećajem sna, otežanim isprekidanim govorom. U težim epizodama pojavljuju se i bljedilo sa modrilom oko usta i malaksalost. Napad astme može proći spontano ali češće, posebno kod djece, je potrebna medikamentozna terapija.

Ne svaka epizoda opstruktivnog bronhitisa, ma kako bila teška, se može proglasiti astmom. Međunarodno priznate smjernice za dijagnozu i terapiju astme GINA (Global initiative for Asthma) selekcioniraju astmu prema kontroli simptoma na kontroliranu, djelomično kontroliranu i nekontroliranu. Osnovni kriteriji kojim se rukovodi ova podjela su učestalost simptoma, potreba za simptomatskim lijekovima, noćni simptomi, ograničenje fizičke aktivnosti, smanjenje testiranih plućnih funkcija, pogoršanja u toku posljednje godine. Na osnovu toga se bira terapija jednim ili više lijekova , uz korekcije doza i kombinacija prema aktualnom stanju i stanju u nekoliko proteklih mjeseci. Po principu „korak gore –  korak dolje“ terapija se može mijenjati. Cilj je dovesti pacijenta u stanje kontrolirane astme uz minimum lijekova.

Kod djece se koristimo i drugim studijama. Najčešće citirana studija je Practall EAACI/AAAAI prema kojoj se razlikuje pristup djeci sa astmom u dobi do 2 godine i starijoj od 2 godine. Astma se prema fenotipu dijeli na astmu induciranu virusom, naporom, alergenom i neriješenu astmu.

Vrlo je bitno postaviti ispravnu dijagnozu. Kod djece odlučujuću ulogu imaju roditelji koji prate dijete i između epizoda kada je potrebna ljekarska pomoć. Analiza situacije koja dovodi do pogoršanja pomaže otkrivanju provokatora napada. Kod male djece se vrlo često radi o virusnim infekcijama koje izazivaju epizode bronhoopstrukcije. Sa rastom djeteta ovaj oblik astme nestaje ali nije isključeno da može postojati i kombinacija sa drugim fenotipovima. U laičkim krugovima astma se obično povezuje sa alergijom. Atopija je genetski uslovljena neadekvatna reakcija na različite agense iz okoline. Astma, alergijski rinitis, atopijski dermatitis su kliničke manifestacije atopije. Postojanje jednog od ovih oboljenja, uz pozitivnu porodičnu anamnezu znatno povećava rizik od astme. Alergeni mogu biti prisutni u vazduhu npr. poleni, kućna prašina, grinje, dlaka životinja, zatim u hrani i lijekovima. Alergološko testiranje prick metodom, određivanje ukupnih IgE i specifičnih IgE za pojedine alergene predstavlja standarno testiranje na putu do dijagnoze. Identifikacija alergena je vrlo bitna, jer izbjegavanje istih je osnovni princip terapije. Kod djece starije od 5 godina moguće je vršiti i funkcionalno testiranje kao što su spirometrija, pickflow-metrija te određivanje NO u izdahnutom zraku. Rtg snimak nije potreban pri svakoj obstrukciji, ali se radi bar jedanput zbog diferencijalne dijagnoze prema drugim hroničnim oboljenjima disajnih puteva, eventualno dijagnoze pneumonie.

Prisustvo iritanasa u zraku tipa duhanskog dima, raznih aerosola, aerozagađenja može isprovocirati pogoršanje i u odsustvu alergena.

Posebnu skupinu predstavlja astma izazvana fizičkim naporom, koja se donekle razlikuje i po terapijskom, pristupu u odnosu na alergijsku astmu. Ovdje treba spomenuti i uzimanje većeg obroka u periodu kraćem od 2 sata pred intenzivnijom fizičkom aktivnošću tipa treninga, što može isprovocirati napad. Čak i kod osoba kod kojih fizička aktivnost može izazvati napad nije nužno prekinuti sa treninzima ali se mora primijeniti adekvatna terapija uz planirano zagrijavanja.

U grupi neriješene astme kod djece ne smijemo zaboraviti gastroezofagealni refluks kao bitan faktor provokacije „zviždanja“. Zato kod dojenčadi sa obstruktivnim bronhitisom, posebno ako nemamo dokazanu alergiju i akutnu infekciju primjena antirefluksnig režima hranjenja može pomoći u kontroli astme.

U terapiji astme razlikujemo dvije skupine lijekova. Simptomatski lijekovi „olakšanja“, najpoznatiji je salbutamol-Ventolin, koriste se pri akutnom napadu u obliku inhalacije. Kod kontrolirane astme njihova primjena se svodi na minimum. Potreba za Ventolinom više od 2x sedmično ukazuje na nedovoljno kontroliranu astmu.

Skupina lijekova za kontrolu astme primjenjuje se dugotrajno, bez obzira da li oboljeli momentalno ima tegobe, sa planiranim pauzama pod vodstvom specijaliste. Tu spadaju inhalacioni kortikosteroidi, kod djece najviše korišten flutikazon, u obliku pumpice, gdje se lijek aplicira preko babyhalera kod djece do 5 godina i volumatika kod starije djece. Pravilno davanje lijeka preko nastavka je vrlo važno jer dijete na može koordinirati duboki udah sa direktnom aplikacijom lijeka. Drugi lijek iz ove skupine je antileukotrijen montelukast, koji se primjenjuje u obliku granula ili tableta. Ova dva lijeka se mogu kombinovati, s tim da u određenim fenotipovima astme jedan ima prednost u odnosu na drugi. Postoje i fiksne kombinacije inhalacionih kortikosteroida i dugodjelujućih betamimetika u obliku pumpice koje se primjenjuju za djecu iznad 5 godina i za djelomično kontroliranu astmu.

Primjena kortikosteroida u peroralnom i parenteralnom obliku je rezervisana za kratkotrajno davanje pri pogoršanjima. Druge vrste lijekova u liječenju astme u dječijoj dobi nemaju širu primjenu, a posebno treba istaknuti da se antihistaminici u liječenju astme ne koriste.

U terapiji astme vrlo je bitan režim svakodnevnog života. Osnovu svega predstavlja svrstavanje u konkretan fenotip, odnosno identifikacija provokatora napada. U slučaju alergije na kućnu prašinu potrebna je reorganizacija uređenja stana , izbjegavanje ćilima, zavjesa, plišanih igračaka, sistem održavanja čistoće, prečistači vazduha i slično. Alergija na polen znači praćenje polenskog kalendara za određeno područje, praćenje meteoroloških prilika promjene atmosferskog pritiska, izbjegavanje boravka na otvorenom u određenom periodu, izbjegavanje konzumiranja biljnih čajeva i meda, te pravilno korištenje terapije. Alergija na životinjsku dlaku podrazumijeva izbjegavanje kontakta najčešće sa psom i mačkom. Alergija na pčelu i osu može ugrožavati i život. Ovim pacijentima se preporučije da imaju i Epi-pen, injekcije adrenalina za prvu pomoć. Kod alergije na hranu osnovno je izbjegavanje poznatog alergena. Kod sklonosti alergijskim reakcijama oprez u konzumaciji svega novog, posebno industrijskih proizvoda sa konzervansima, glutamatom i bojama. Stoga se kod djece sa pozitivnom porodičnom anamnezom preporučuje što duže dojenje uz vrlo oprezno uvođenje novih namirnica u drugoj polovici prve godine te od druge do četvrte godine.

Dijete sa astmom treba da se bavi sportom, uz terapiju se ne treba  razlikovati od vršnjaka. Djeca sa neliječenom astmom imaju više izostanaka iz škole, slabiju koncentraciju, slabiji uspjeh u školi, sklonost poremećaju ponašanja i depresiji. Adekvatno vođenje terapije i režima života omogućava im nesmetano djetinstvo. Prema istraživanjima oko 10% djece boluje od astme a obzirom na promjenu stila života, ishrane, aerozagađenje i klimatske promjene očekuje se da ovaj broj bude u porastu.

CELIJAKIJA / GLUTENSKA ENTEROPATIJA

Celijakija ili glutenska enteropatija je najčešća hronična gastroenterološka autoimuna bolest koja nastaje zbog nepodnošljivosti glutena. Gluten je bjelančevina pšenice, ječma, raži. U manjem broju oboljeli reaguju i na zob. Prema evropskim istraživanjima 1 od 100 Evropljana pati od ove bolesti, ali je puno manje dijagnosticiranih, jer se bolest pojavljuje u više oblika.

Predispozicija za celijakiju je genetski određena, a bolest se javlja nakon nekoliko mjeseci izlaganja glutenu. Prisustvo glutena u hrani, izaziva upalni proces na sluznici tankog crijeva, što vremenom mijenja izgled i funkciju sluznice, te posljedično može dovesti do smanjene apsorpcije hrane. Usljed ovoga u krvi se pojavljuju antitijela koja se koriste u dijagnostici, AGA- antiglijadinska , EMA- endomizijska,  tTG- tkivna transglutaminaza. Određivanjem ovih antitijela utvrđuju se kandidati za biopsiju crijeva, koja predstavlja konačnu dijagnostičku metodu. Genetskim pretragama se mogu tražiti nosioci gena za celijakiju među krvnim srodnicima već dijagnosticiranih pacijenata.

Kod djece do 2 godine  se pojavljuje tipična klinička slika sa hroničnim proljevom, izbočenim napetim stomakom, gubitkom tjelesne mase, nenapredovanjem, bolovima u stomaku i mišićima, anemijom, razdražljivošću. Ponekad može nastupiti celijakična kriza sa vodenim proljevima, bolovima u stomaku, dehidratacijom, gubitkom minerala i proteina, te poremećajem opšteg stanja.

Kod djece starije od 2 godine i kod odraslih klinička slika je obično nejasna : bol u stomaku, opstipacija umjesto proljeva, gubitak tjelesne mase, zastoj u rastu, odgođeni pubertet, anemija, osteoporoza, rekurentne afte, hipoplazija zubne cakline, infertilitet i dr.

Kožna celijakija ili herpetiformni dermatitis je pojava simetrično raspoređenih vezikula na koljenima, laktovima i zadnjici uz svrbež. Samo 10% bolesnika sa kožnim simptomima ima gastrointestinalne simptome ali svi imaju promijenjenu sluznicu crijeva.

Bolesnici sa celijakijom mogu imati tihi oblik uz nejasne, minimalne simptome. Uz celijakiju se češće javljaju druge autoimune bolesti npr. diabetes, bolesti štitne i nadbubrežne žlijezde, artritis, lokalizirana alopecija, autoimune bolesti jetre , IgA deficijencija i dr. Povećan je rizik od maligniteta, prvenstveno limfoma i karcinoma crijeva.

Terapija je isključivo apsolutno izbjegavanje glutena. Čak i kontaminacija hrane tragovima glutena koji se nalaze skriveni u aditivima, ili dospijevaju u hranu prilikom njene obrade djeluju štetno na oboljelog.  Dijeta bez glutena nije štetna, jer gluten nije esencijalan, odnosno aminokiseline koje sadrži mogu se nadoknaditi drugim namirnicama.Strogo pridržavanje dijete dovodi do normalizacije crijevne sluznice.
Celijakija je doživotna bolest. Može zavarati odsustvo simptoma uz promjene na sluznici crijeva.

Preporuka pedijatara je da se dojenčadi do navršenih 7 mjeseci ne daje pšenično brašno, jer se ustanovilo da ranije davanje uzrokuje pojavu teških kliničkih oblika celijakije. Dojenje djeteta predstavlja oblik zaštite od rane pojave simptoma celijakije ali ne i od atipičnih oblika koji se javljaju u kasnijoj dobi.

Gluten nije prisutan u riži , kukuruzu, soji i heljdi, te se ove žitarice mogu koriste za izradu brašna. Vrlo je važno da se ne melju u mlinu gdje i žitarice koje sadrže gluten.

Sladoled, mesne prerađevine, umaci za salate ,alkoholna pića, lijekovi  i drugi proizvodi mogu sadržati gluten. Tražite oznaku bez glutena.

U kuhinji gdje se priprema hrana za oboljelog od celijakije a istovremeno i hrana sa glutenom za ostale članove obitelji pridržavamo se sljedećeg:

-detaljno čišćenje radnih površina prije pripreme hrane
– korištenje posebnih kuhinjskih krpa, pregača i spužvi radi ostataka brašna
– skladištenje hrane u plastične ili staklene posude daleko od brašna sa glutenom
– nabavka brašna bez glutena od specijaliziranih dobavljača
– poseban mlin za žitarice bez glutena
– zasebno suđe

Ishrana bez glutena može biti ukusna i raznovrsna, omogućava normalan razvoj djeteta, prestanak simptoma bolesti, umanjuje rizik razvoja komplikacija i maligniteta. Brojne recepte možete naći na internetu.

DOHRANA BEBA

Dojenje pretstavlja najbolji  izvor hrane za dojenče i potrebno ga je poduprijeti  svim mogućim sredstvima. Ponekad je teško odrediti da li majka ima dovoljno mlijeka, jer samo plač djeteta ne znači da je gladno. Majke često dovode u pitanje kvalitet vlastitog mlijeka zbog  promjene njegove gustine i boje koja nastaje  „ dozrijevanjem “ mlijeka . Test flašicom nakon podoja  također  nije mjerodavan, jer  nakon  podoja i dijete koje je dovoljno nahranjeno može popiti  30- ak ml vode ili adaptiranog mlijeka. Ponekad se pristupa metodi  vaganja prije i poslije dojenja, gdje razlika prestavlja popijeno mlijeko. Ovo vaganje svakog obroka , tokom nekoliko dana može djelovati stresno na majku, a ne mora biti ni potpuno precizno tako da nije metoda za svaku situaciju. Dijete bi u 24 sata trebalo popiti oko 150 g na 1 kg težine. Broj stolica se ne može uzeti kao pokazatelj , jer dojeno dijete može imati stolicu poslije svakog dojenja ili jednu stolicu u sedam dana. Zelena stolica, koja se nekad nazivala „stolica gladi “ također nije pokazatelj, jer se ova boja stolice javlja usljed oksidacije.

Promatranje djeteta tokom nekoliko dana, praćenje općeg  stanja, aktivnosti djeteta, broja  pomokrenih pelena  gdje je minimum 5-6 sa svijetlim urinom, prirast težine u toku nekoliko dana nam daju bolji uvid u stvarno stanje.

Tokom prva 3 mjeseca života dijete bi trebalo da dobija na težini oko 175 g na tjedan, odnosno 750 g mjesečno. Prirast na težini manji od 120 g treba biti razlog da se pozabavimo problemom nenapredovanja na težini. U drugom trimestru dijete dobija manje na težini oko 150 g tjedno, odnosno 600 g mjesečno, u trećem trimestru  oko 450 g mjesečno, a krajem prve godine života oko 300 g mjesečno. Ukoliko ustanovimo da dijete ne napreduje na težini potrebno je analizirati način hranjenja djeteta. Razmatramo broj podoja, dužinu trajanja podoja, tehniku dojenja, dojenje iz jedne ili obje dojke u jednom obroku, izdajanje tzv. zadnjeg masnog, kaloričnog mlijeka. Potrebno je obratiti pažnju i na eventualno bljuckanje ili povraćanje kojim se gube dragocijene kalorije. Dalje je potrebno razmotriti cjelokupnu situaciju i okruženje u kojem majka i dijete borave. Poznato je da refleks otpuštanja mlijeka stimulira sisanje djeteta, posebno u noćnim satima, podražavanje bradavica, dječiji plač, odnosno blizina djeteta, samopouzdanje, psihička stabilnost, toplina, orgazam. Refleks otpuštanja mlijeka koče strah, umor, stres, iscrpljenost, hladnoća, bol, pušenje, alkohol. Analizom ove situacije pokušavamo otkloniti otežavajuće faktore dojenja. Povećavamo broj podoja na 10-12 dnevno, odnosno dojenje svaka 2 sata. Za stimulaciju dojenja povećava se unos tečnosti do 3 litra dnevno. Na tržištu se nalaze i biljni preparati za stimulaciju laktacije npr Fitolat koji sadži ekstrakt hmeja, komorača, piskavice i verbene.

Ukoliko ustanovimo da dijete ne napreduje na težini i da ne možemo povećati unos mlijeka dojenjem  moramo izabrati način dohrane. Kod djece do 6 mjeseci dohrana je isključivo mliječna. Koristimo adaptirano mlijeko adekvatno uzrastu.

Kako i koliko  dohranjivati dijete? Često se prakticira  nakon dojenja dopuniti obrok sa onoliko mlijeka koliko dijete popije.

Iz iskustva preporučujem odvojiti dojenje od obroka adaptiranim mlijekom iz sljedećih razloga:

– Tehnika dojenja je drugačija od tehnike pijenja iz flašice. Kada neposredno nakon dojenja ponudite mlijeko iz flašice dijete pije brže, guta više zraka, zagrcnjuje se. Rupica na flašici treba biti što manja.
-Progutani zrak povećava problem sa meteorizmom i grčevima.
– Majčino mlijeko i kravlje mlijeko imaju različitu brzinu varenja, pomiješani u želucu također mogu  pojačati nadimanje.
– Nakon dovoljnog dojenja dijete često zaspi . U slučaju dohrane morate pripremiti adaptirano mlijeko čime prekidate obrok i uspavljivanje djeteta ili trebate pomoć druge osobe.
– Ako date adaptiranio mlijeko u jednom obroku za sljedeći ima više vremena da mlijeko nadođe i da bude dovoljno za taj obrok. Intervali između obroka ne moraju biti isti.
– Ukoliko dobro isplanirate raspored  hranjenja možete noću dojiti što je jednostavnije, ugodnije i stimulira produkciju mlijeka.
– Broj obroka adaptiranog mlijeka može se prilagoditi aktuelnoj potrebi djeteta.
– U periodu kada  ne dojite neko drugi se može brinuti o djetetu. Tako dobijate nekoliko sati za druge aktivnosti van kuće ili za odmor.

Ukoliko se radi o djetetu starijem od 6 mjeseci treba nastaviti dojiti a dohrana može biti nemliječna u obliku voćnih, povrtno – mesnih obroka, te žitnih kašica pripremanih sa adaptiranim mlijekom . Ukoliko je količina mlijeka koje majka može ponuditi dojenjem zaista mala treba dati i 1-2 obroka adaptiranog mlijeka a dojenje se obično ostavlja ujutro i naveče.

EPILEPSIJA

Epilepsija je oboljenje sa povremenim, ponavljanim funkcionalnim smetnjama mozga koje se manifestira kao generalizirani  ili parcijalni napadi. Napad nastaje usljed pretjeranog električnog pražnjenja moždanih ćelija , što se snimanjem EEG (elektroencefalografija) prikaže specifičnim zapisom .  Jedna epizoda konvulzija, odnosno jedan napad ne znači epilepsiju . Provokativno za napad konvulzija kod osobe koja nema epilepsiju može djelovati ekstremni nedostatak sna npr vojnici, dehidracija npr tešli proljev, hipoglikemija- pad šećera, svjetlosni efekti , infekcije mozga i dr. Napad konvulzija pri skoku temperature je relativno čest kod djece .

Generalizirani  napadi

„ Veliki napad“ grand mal manifestira se naglim gubitkom svijesti, početnom ukočenošću tijela nakon čega počinje ritmično trzanje i grčenje ruku i nogu.  Zbog grča vilice može doći do ugriza jezika. Može se pojaviti pjena od pljuvačke u ustima, nekontrolirano pražnjenje mokraćnog mjehura ili crijeva. Napad traje obično 2-3 minute.  Nakon napada osoba je umorna, pospana, smetena, može se žaliti na glavobolju ili povraćati.
„Mali napad“ petit mal ili „odsutnost“ absans je kratki napad, nekad samo nekoliko sekundi ali se može ponavljati i desetke puta tokom dana. Ovi napadi najčešće počinju u predškolskom ili ranom školskom uzrastu. Dijete se ne odaziva, zagledano je u jednu tačku.  Obzirom da napadi mogu biti vrlo kratki nekad se mjesecima ne postavi dijagnoza.

Parcijalni ili žarišni napadi

Ovi napadi nisu praćeni gubitkom svijesti iako nekad pacijent djeluje odsutno. Mogu preći u generalizirani napad sa gubitkom svijesti i kloničko-toničkim grčevima.

Žarišni napadi zahvataju motorni sistem npr ritmično tresenje jednog dijela tijela.  Mogu zahvatiti osjetilni sistem npr osjećaj probadanja, trnjenja, vidni fenomeni boje, svjetlaci, slušni fenomeni npr nedefinisani zvukovi, kratkotrajno čudan okus u ustima, osjećaj neugodnog mirisa ili druge osjetilne senzacije bez realnog podražaja.
Psihički doživljaji u smislu već viđenog „deja vu“, epizode straha, ugode ili prosvjetljenja mogu biti manifestacija parcijalnog napada.

Provocirajući faktori za napad kod osoba sa epilepsijom

  • Nedovoljno noćno spavanje je najveći provocirajući faktor. Spavanje tokom dana ne nadoknađuje noćni san, čak može isprovocirati napad. Ne preporučuje se uzeti jutarnju terapiju pa onda nastaviti spavati.
  • Svjetlosni efekti sa treperenjem koje susrećemo kod gledanja televizije u zamračenoj prostoriji , igranje videoigrica, 3D filmovi , svjetlosni efekti u diskoteci kod fotosenzitivne epilepsije mogu izazvati napad.
  • Emocionalni stres i  strah mogu isprovocirati napad.
  • Uzimanje lijekova npr antidepresivi, antihistaminici, steroidi , alkohol, droge
  • Povišena tempertura , dehidracija i nedovoljna resorpcija antiepileptičkog lijeka usljed proljeva i povraćanja, pad šećera u krvi , menstruacija mogu biti okidač napada.
  • Neredovno uzimanje terapije ili nagli prekid terapije su veliki rizik za novi napad.

Šta učiniti u slučaju epileptičkog napada

  • U slučaju napada  treba spriječiti fizičku ozljedu usljed pada i udara o oštre predmete iz okoline. Ostanite sa osobom do kraja napada.
  • Oboljelog staviti u desni bočni položaj, osloboditi disajne puteve povlačenjem vilice naprijed i dolje, staviti nešto mekano ispod glave.
  • Ne otvarati silom usta, ne stavljati prste usta zbog opasnosti od ugriza, ne stavljati nikakve  predmete usta.  Napad ne možete zaustaviti niti umanjiti držanjem ruku ili nogu.
  • Pogledajte na sat, informacija o trajanju napada je važna. Snimak napada može pomoći ljekaru u dijagnozi i terapiji.
  • Tokom napada mogu se aplicirati lijekovi rektalno Diazepam tuba ili bukalno na sluznicu obraza midazolam Epistatus. Ovo zahtijeva informisanost osoba iz okoline.
  • Nakon napada sačekati da se osoba probere, umiriti je. Često nakon napada oboljeli zaspi.
  • Ukoliko se napadi ponavljaju u kratkim intervalima, napad traje duže od 15 minuta, došlo je do povrede usljed pada, prestanka disanja tokom napada ili nakon napada osoba puno povraća, dugo traje stanje smetenosti obavezno je osobu smjestiti u bolnicu. Ukoliko se radi o prvom napadu ili ste svjedoci napada nepoznate osobe pozovite hitnu pomoć.

Kako se odnositi prema djetetu sa epilepsijom

Epilepsija je oboljenje sa učestalosti oko 0,7 %. Ljudi često sakrivaju od okoline da imaju epilepsiju. Roditelji se prema djeci sa epilepsijom uglavnom odnose hiperprotektivno. Strepe kada će se napad ponoviti, popustljivi su prema djeci te ih razmaze preko mjere socijalne prihvatljivosti. U drugoj krajnosti su djeca koja bivaju odbačena i kojih se roditelji stide, izoliraju ih od okoline da neko ne bi vidio napad. Najvažnije je naći ravnotežu između stvarne opasnosti, nepotrebnog straha i stida, te realnih mogućnosti djeteta. Između napada djeca funkcioniraju normalno, uglavnom mogu pohađati vrtić i redovnu školu. U nekim periodima mogu imati slabiji uspjeh u učenju zbog pospanosti i pada koncentracije. Dijagnostiku i terapiju vodi specijalista neurolog epileptolog. Redovno uzimanje terapije, povjerenje i saradnja sa ljekarom su od ključnog značaja. Isključenje terapije nakon nekoliko godina bez napada, uz uredan nalaz EEG provodi se pod kontrolom ljekara.

Informisanje najbliže okoline je nužno. Odgajatelji, nastavnici, te najbliži članovi porodice i prijatelji trebaju biti upoznati sa bolešću . U slučaju napada neće biti šokirani i moći će pružiti pomoć. Dijete se može baviti sportom osim teških iscrpljujućih takmičenja i adrenalinskih sportova. Treba biti oprezan kod plivanja zbog mogućnosti utonuća. U periodu puberteta i adolescencije promjene hormonalnog statusa, menstruacija, nagli rast i promjena težine, promjena ritma života , kasni odlazak na spavanje, konzumiranje alkohola i neredovnost uzimanja terapije su rizik za pogoršanje stanja. U izboru zanimanja također treba voditi računa o ovoj bolesti. Potrebno je izbjegavati rad na visini, na vodi, na mašinama koje mogu ozlijediti, te rad u smjenama. Osobe sa epilepsijom ne mogu biti profesionalni učesnici u saobraćaju. Manji broj djece uz epilepsiju ima i intelektualno onesposobljenje te im se prilagođava proces obrazovanja. Većina ljudi sa epilepsijom ima kvalitetan život, zasniva porodicu i ima potomstvo. Za žene sa epilepsijom se preporučuje da planiraju trudnoću, uz kontrole neurologa radi eventualne korekcije terapije. Nakon poroda većinom mogu dojiti.

IMUNITET

Imunitet obuhvaća sve fiziološke mehanizme kojima organizam reagira na strane molekule radi održanja vlastitog integriteta. To podrazumijeva borbu protiv infekcije, stranih stanica     ( npr. transplantata), toksina, te tumorskih stanica . Prvi elementi imunog sistema javljaju se  u prvom tromjesečju gestacije , razvija se i diferencira tokom cijelog života. „Djevičanski“ T limfociti, kontaktom sa antigenima sazrijevaju u „memorijske“ limfocite koji su važni za  imunitet  prema pojedinačnim antigenima, npr . bakterijama nakon vakcinacije .

Od 12.tjedna gestacije majčini imunoglobulini klase G ( IgG ) prelaze kroz placentu i prenose imunitet djetetu. Ostale klase imunoglobulina imaju suviše velike molekule da bi prešle placentarnu barijeru, te prisustvo IgM u krvi djeteta koristimo za potvrdu infekcije .Po rođenju majčini IgG štite dijete od infekcije virusima i bakterijama dok vlastiti imuni sistem ne sazri. Kontaktom sa vanjskim svijetom dijete počinje razvijati vlastita  antitijela. U dobi 4-6 mjeseci majčini imunoglobulini nestaju a vlastiti još nisu postigli dovoljan nivo, te je u tom periodu dijete vrlo osjetljivo. U dobi 7-8 godina dijete dostiže nivo imunosti odraslog čovjeka.

U predškolskoj dobi  4-8  infekcija godišnje, najčešće respiratornih organa ne predstavljaju razlog za zabrinutost, pogotovo kod djeteta koje je uključeno u vrtić. U slučaju većeg broja infekcija, sa neuobičajeno teškim tokom bolesti, dugog trajanja, sa komplikacijama razmatramo mogućnost imunodeficita. Imunodeficijencija može imati i genetsku podlogu. Nedonošenost djeteta, pothranjenost, anemija, te prisustvo neke hronične bolesti mogu uticati na imunitet. Stečeni imunodeficit povezan je sa infekcijom HIV, liječenjem steroidima, zračenjem, citostaticima, što na sreću u dječijoj dobi nije često.

Tokom poroda se crijeva djeteta naseljavaju florom majke, bifidobakterijama i laktobacilom. Porod carskim rezom uzrokuje sporije naseljavanje djeteta ovim bakterijama, a više izlaže dijete uticaju stafilokoka, klostridija, ešerihija. Dojenjem kroz kolostrum, a nešto manje kroz zrelo mlijeko dijete dobija gotova antitijela, laktoferin, lizozim, limfocite, nukleotide, oligosaharide, nezasićene masne kiseline, minerale i druge materije potrebne za otpornost. Poznato je da dojena djeca manje boluju od proljeva nego djeca hranjena kravljim mlijekom. Dodavanje prebiotika, nukleotida i oligosaharida koji su hrana za „ dobru crijevnu floru“, te samih probiotika  bifidobakterija i laktobacila u adaptirano mlijeko podržava se vrlo važan „organ“ imunog sistema- crijevna sluznica i crijevna flora. Crijevne bakterije predstavljaju važan stimulator imunog sistema, a osim toga proizvode vitamin B,K i folnu kiselinu.

Izlaganje vanjskim agensima provocira tijelo da stvara antitijela i tako jača imunitet. Prvi kontakti sa bakterijama i virusima često završe sa bolešću, ali su istovremeno i faze sazrijevanja imuniteta. Vakcinacijom se ciljano podiže imunitet protiv izabranih bakterija i virusa, ali istovremeno se aktivacijom imunog sistema jača i opća otpornost. Današnje bebe rastu uglavnom u visokohigijenskim uslovima što smanjuje njihovu otpornost. Uključenje u kolektiv je vjerovatno najveći izazov za organizam. Smatra se da dijete do 3 godine starosti nije imunološki zrelo za izlaganje velikom broju virusa i bakterija s kojima se susreće u vrtiću i jaslicama, te je to razlog mnogo većem broju infekcija kod ove djece.

Šta možemo uraditi za svoje dijete

-tokom trudnoće pripremite bakterije dobrodošlice za svoju bebu pravovremenim liječenjem  vaginalnih infekcija ( kandida) i korištenjem probiotika
– dojenje djeteta pruža važnu podršku imunitetu
– ako je dijete na adaptiranoj formuli birajte ono koje je obogaćeno pre i probioticima
– redovna vakcinacija
–  raznovrsna ishrana bogata vitaminima, mineralima, vlaknima
– fizička aktivnost, redovni izlasci u šetnju i tokom hladnijih dana
–  redovito vjetrajte prostorije , ne pušite,u sezoni grijanja vlažite vazduh
– minimalna upotreba antibiotika ( oko 80 % respiratornih infekcija su virusne)
– odgodite uključenje u kolektiv do 3. godine

Imunitet u kašičici

U toku zimskih mjeseci nastojimo poboljšati imunitet raznim prirodnim i farmaceutskim preparatima. Med i matična mliječ su poznati prirodni pomagači imuniteta, ali ne za djecu do godinu dana i za djecu sa alergijom na polen. Kombuha i ehinacea su također prirodni imunostimulatori. Različiti vitaminski sirupi, omega kiseline mogu se davati u zimskim mjesecima, ali ne zaboravite i na prirodni izvor ovih elemenata hranom.                                   Od novijih preparata betaglukan je jedan od najefikasnijih imunostimulatora koji se ne resorbuje iz crijeva u krv, već na nivou limfnog tkiva crijeva započinje aktivnost.  On se preporučuje u akutnim infektima sa nastavkom tokom mjesec dana. Na duže staze tokom cijele zime preparat imunoglobulina iz kolostruma krave, obogaćen vitaminima i mineralima možete dati djeci već od druge godine, ukoliko nemaju alergiju na kravlje mlijeko. Preparati sa liofizatima bakterija su rezervisani za manju skupinu djece i na preporuku ljekara. Preparate birajte prema uzrastu djeteta i individualnim potrebama. Uglavnom, redovnom upotrebom tokom 3 mjeseca možete očekivati efekte na imunitet. Potrebne su i pauze u tretmanu  o čemu se trebate informisati  u vezi svakog pojedinačnog preparata.

INFEKTIVNA MONONUKLEOZA / BOLEST POLJUPCA

Infektivna mononukleoza je akutna zarazna bolest u 90% uzrokovana Epstein-Barrovim virusom EBV, a 10% slučajeva citomegalo virusom CMV. Inkubacija traje 2-8 tjedna. Bolest se prenosi pljuvačkom. Manje je zarazna nego gripa i obično je potreban direktni kontakt sa pljuvačkom oboljelog npr ljubljenjem, korištenjem pribora za jelo, čaša, flaša, slamki bez prethodnog pranja. Mala djeca se obično zaraze preko igračaka na kojima se nalaze ostaci pljuvačke.

Kod male djece bolest često prolazi kao nespecifična viroza , dok kod adolescenata obično ima teži tok. Virus inficira B limfocite, odnosno limfatičko tkivo i dovodi do uvećanja limfnih čvorova, tonzila, slezene i jetre .

Bolest može početi sa visokom temperaturom 38-40 C koja traje nekoliko dana, nekada 10 i više , bez obzira na davanje antibiotika. Izrazita upala grla, sa otokom krajnika i adenoida, bijelim sekretom na tonzilama često dovodi do zamjene sa streptokoknom anginom . Bolno uvećanje limfnih žlijezda na vratu deformiše siluetu vrata. Na ultrazvučnom pregledu obično se nalaze nakupine limfnih žlijezda 1-3 cm, koje klinički izgledaju kao jedna nepravilna žlijezda veličine nekoliko centimetara. Limfne žlijezde mogu biti uvećane i u pazušnoj jami i preponama. Uvećanje slezene , rjeđe jetre također je tipično za ovu virozu a češće se susreće kod starije djece. Može se pojaviti i osip na tijelu.
Mononukleoza može imati i mnogo nespecifičniji tok, sa blago povišenom temperaturom, umorom koji traje tjednima, diskretno uvećanim žlijezdama, bolom u grlu, bolom pod rebrima.

Kod manje djece bolest često ima djelomično ispoljenu kliničku sliku. Zbog toga se dijagnoza mononukleoze ne postavi.
U okviru bolesti mogu se javiti neurološki simptomi, miokarditis –upala srčanog mišića, supresija koštane srži sa pojavom anemije, pad trombocita, zatim hemolitička anemija.

Dijagnoza se može postaviti na osnovu kliničke slike nalaza na tonzilama i uvećanim limfnim žlijezdama kada govorimo o sindromu mononukleoze. U laboratorijskim nalazima pratimo ukupne leukocite, limfocite, monocite, te crvenu krvnu lozu i trombocite. Potrebno je pratiti i transaminaze radi funkcije jetre. Specifična antitijela potvrđuju infekciju u akutnoj fazi a prati se njihov titar, odnosno konverzija iz IgM u IgG antitijela ponovo za 3 tjedna.
Ultrazvučni pregled limfnih žlijezda , jetre i slezene je metoda koja daje dobar uvid u stanje ovih organa.

Terapija infektivne mononukleoze je simptomatska. Daju se antipiretici za obaranje temperature, lokalno tretman ždrijela , vitamini i mirovanje. Kod sumnje na mononukleozu ne daju se ampicilin i amoksicilin jer ovi antibiotici u kombinaciji sa virusom dovode do pojave vrlo izrazitog osipa. Osip nije alergijska reakcija na antibiotik. Steroidi se daju u slučaju većeg otoka tonzila sa otežanim disanjem i gutanjem, a također kod izrazite hemolitičke anemije, pada trombocita ili neuroloških simptoma. Obavezno je mirovanje, naročito kod uvećanja slezene, zbog opasnosti od njene rupture –prsknuća  i krvarenja. Ova komlikacija je rijetka , ali može biti uzrok smrtnog ishoda. U komplikacije infektivne mononukleoze ubrajamo  „sindrom hroničnog umora“ koji se češće javlja kod adolescenata. Ovaj virus se povezuje sa pojavom Burkittovog limfoma i  karcinoma ždrijela.

Infektivna mononukleoza ima dobru prognozu, posebice kod manje djece. Osnovna prevencija su higijenske navike . Obzirom da se virus izlučuje u pljuvači nakon bolesti i nekoliko mjeseci, treba obratiti pažnju na sve predmete potencijalno kontaminirane ovim sekretom. Ograničenje fizičke aktivnosti u smislu bavljenja sportom je najmanje mjesec dana nakon bolesti a ovisi o stanju oboljelog .

KAŠALJ

Najčešći razlog posjete pedijatru su infekcije disajnih organa praćane kašljem. Podražajem niza receptora u ždrijelu, grkljanu, dušniku i bronhima dolazi do pokretanja refleksnog mehanizma odbrane i čišćenja disajnih puteva kašljem, pri čemu brza struja zraka izbacuje sluz i strane čestice. Donji dijelovi disajnih organa sadrže manje receptora, te se nakad dešava da je upala pluća tek u kasnijim fazama praćena kašljem. Kašalj mogu izazvati upala zbog  infekcije ili alergije, prisustvo iritansa kao npr duhanski dim, prisustvo stranog tijela, te hronične bolesti npr. cistična fibroza, tumori, kao i bolesti van disajnih puteva npr bolesti srca. Najčešći razlog kašlja u dječijoj dobi su virusne infekcije.

Tipovi kašlja

Jednostavna podjela kašlja na suhi i produktivni je osnova za primjenu niza lijekova koji se koriste i bez savjeta ljekara. Suhi kašalj je prazan, zvonak ili grub, ponekad praćen fenomenima tzv. laveža psa kod laringitisa ili weesinga-zviždanja kod obstruktivnog bronhitisa. Vlažni, odnosno produktivni kašalj praćen je zvukom pomjeranja sekreta, šlajma. Djeca rijetko uspijevaju izbaciti sekret poslije kašljanja, već ga uglavnom gutaju. Posljedica toga je smanjenje apetita, povraćanje sluzavog sadržaja ili pojava sluzi u stolici.

Pomoćna sredstva kod kašlja

Primjena antitusika-sredstava protiv kašlja može imati više zamki. Ovi lijekovi uglavnom djeluju tako da na neki način dolazi do ignoriranja podražaja za kašalj ali bolest i dalje ostaje. To može dovesti do nakupljanja sekreta, stranih čestica, virusa i bakterija u disajnim putevima uz komplikaciju u smislu bronhitisa ili upale pluća. Kašalj je simptom koji je neprijatan, dosadan, često dugotrajan ali zahvaljujući njemu postajemo svjesni da se nešto dešava, slično kao što povišena temperatura upozori na bolest. Iz tog razloga antitusici , ako se već za tu terapiju odluči, se daju kratko 2-3 dana uz kontrolu stanja djeteta. Primjena antitusika u slučaju obstruktivnog bronhitisa je apsolutno neopravdana i može bitno pogoršati stanje djeteta.

Mukolitici i ekspektoransi- sredstva za iskašljavanje se primjenjuju kod produktivnog kašlja. Oni razrjeđuju sluz i pomažu da se izbaci iz disajnih puteva. Njihova primjena također je ograničena na kraći period do 5 dana, jer dugotrajno davanje ovih sredstava zapravo dovodi do pojačanog stvaranja sluzi. Koriste se ujutro i tokom dana, da bi se u noći omogućio mirniji san. Tokom obstruktivnog napada i ovi lijekovi se ne preporučuju, jer stisnuti bronhi sprječavaju izbacivanje sekreta koji se nagomilava.

Najbolju pomoć  za sve vrste kašlja predstavlja inhalacija sa fiziološkom otopinom, odnosno 0,9 % rastvorom NaCl. Uz pomoć električnog inhalatora ovu metodu možete primjenjivati više puta tokom dana bez straha da ćete djetetu naškoditi. Korištenje vruće inhalacije može biti kontraproduktivno, jer toplota povećava protok krvi i otok sluznica.

U narodnoj medicini nalazimo mnoštvo sredstava za kašalj kao što su med, čajevi, karamelizirani šećer,svinjaka mast, koziji loj,  biljni ekstrakti za inhalaciju, biljni sirupi npr od šljeza, timijana, borovih iglica i td. U izboru metode vodite se karakterom kašlja i  poznavanjem načina učinka sredstva koje koristite.

Liječimo uzrok kašlja a ne kašalj

Kao što je već spomenuto u dječijem uzrastu najčešći uzrok kašlja su virusne infekcije. Virusi oštećuju sluznicu, mogu oslabiti organizam i otvoriti put  za bakterije. Međutim, primjena antibiotika kod svake respiratorne infekcije, pa čak i praćene temperaturom je besmislena ali nažalost vrlo česta praksa. Nakon virusne infekcije često ostaje hiperreaktivnost sluznica praćena kašljom i do 3 tjedna. Kod dugotrajnog kašlja mjesec i više, često ponavljanih epizoda kašlja ili bronhitisa preporučuje alergološko testiranje. Utvrđivanje alergije npr na kućnu prašinu i grinje, polen, buđ, životinje, rjeđe na hranu, te izbjegavanje alergena pomažu ovim pacijentima. Kod osoba alergičnih na polen korištenje meda, biljnih čajeva može pogoršati stanje. Dijagnoza obstruktivnog bronhitisa ili astme omogućava korištenje i lijekova za dugotrajnu primjenu, kao i onih za akutno pogoršanje. Kod djece je obavezno provjeriti i stanje tonzila i adenoida-tzv. trećeg krajnika.

Kašalj koji spašava život

Vrlo dramatična situacija nastaje kod aspiracije tečnosti, hrane ili stranog tijela.Intenzivnim kašljem se nastoji izbaciti strani sadržaj. Ukoliko se prilikom hranjenja djeteta dogodi ovakva epizoda potrebno je da posjetite ljekara radi eventualne intervencije. Aspiracija mlijeka pri dojenju može uzrokovati aspitracionu upalu pluća. Strano tijelo tipa kikirikija zahtijeva rentgen pluća, bronhoskopiju i druge dijagnostičke i terapijske procedure.

Kašalj sa prizvukom laveža psa je znak laringitisa, koji kod dojenčadi može biti ozbiljno stanje i sigurno zahtijeva intervenciju. Često se javlja u noći, iznenada uz otežano disanje. Prva pomoć je hladan vazduh. Otvorite prozor ili frižider, umirite dijete i pustite da diše hladniji vazduh nekoliko minuta, potom potražite ljekarsku pomoć.

NOVOROĐENAČKA ŽUTICA

Jedan od najčešćih problema s kojim se susreću roditelji po izlasku bebe iz porodilišta je pojava novorođenačke žutice. Kako ocijeniti da li se radi o bezazlenoj prolaznoj pojavi ili žutica ozbiljno ugrožava zdravlje djeteta? Subjektivni dojam o boji kože i beonjača može prevariti. Boja može varirati tokom dana, a zavisi i pri kakvom osvjetljenju posmatrate dijete. Osnovna boja kože također ima značaj, pa je kod tamnoputog djeteta ovu promjenu teže primijetiti.

Šta je to novorođenačka žutica?

Po rođenju dijete počinje disati te se smanjuje potreba za velikim brojem eritrocita koje ima prije rođenja. Ovi eritrocitise razlažu u slezeni, a bilirubin koji pri tome nastaje se metabolizira u jetri. Nezrela jetra novorođenčeta često nije u stanju da metabolizira tu veliku količinu bilirubina, te se on u višku pojavljuje u krvi i uzrokuje žutilo kože i beonjača.

Osim uobičajene razgradnje eritrocita kod novorođenčeta na intenzitet žutice utiču dodatno nedonošenost, infekcija, porodna trauma –hematom, gladovanje djeteta, hipotireoza, nasljedna oboljenja eritrocita koji su podložniji hemolizi odnosno razgradnji, oboljenja jetre i žučnih vodova, te bolesti crijeva koje usporavaju njihovu pasažu. Teži oblici novorođenačke žutice se javljaju zbog inkopatibilnosti odnosno nepodudaranja Rh faktora, rjeđe ABO sistema krvnih grupa majke i djeteta.

Bilirubin u krvi se pojavljuje u obliku tzv. direktnog-konjugovanog bilirubina i indirektnog -nekonjugovanog bilirubina. Konjugacija se odvija u jetri i zavisi od zrelosti i kapaciteta enzimskog sistema jetre. U fiziološkoj žutici novorođenčeta u krvi prevladava indirektni bilirubin. Konjugovani bilirubin se izlučuje u žuč a zatim u crijevo. Jedan dio već izlučenog bilirubina se ponovo vrati u krv, a njegova količina zavisi od brzine pasaže crijeva, odnosno uspostavljanja ritma pražnjenja.

Kod donošenog novorođenčeta maksimalna koncentracija bilirubina se obično javlja 48-72 sata po rođenju i normalizira se do kraja drugog tjedna. Klinički vidljiva žutica se javlja pri koncentracijama bilirubina 85-120 umol/l ( 5-7 mg/dl). Kod nedonošene djece su koncentracije bilirubina veće sa nešto drugačijom dinamikom, ali ova djeca zbog same nedonošenosti obično duže ostaju u bolnici te se taj problem rješava tokom hospitalizacije. Poremećena dinamika hiperbilirubinemije u smislu pojave žutice već prvi dan, visokih koncentracija bilirubina ili produženog trajanja je signal za ozbiljan dijagnostički i terapijski pristup.

Dijete sa žuticom, koje dobro jede, budi se samostalno na hranjenje, krepko plače, ima zlatno žute stolice obično ima samo fiziološku žuticu novorođenčeta. Međutim ukoliko je novorođenče uspavano i slabije jede gubi glavni podsticaj za odstranjivanje bilirubina, a to je hrana i pražnjenje crijeva. Tako upada u začarani krug poremećaja metabolizma. Takvo novorođenče obično treba pomoć da bi savladalo nastalu situaciju.

Produžena žutica dojenog djeteta

Majčino mlijeko može sadržati veće koncentracije pojedinih spojeva koji remetei metabolizam bilirubina u jetri djeteta. Zbog toga ova djeca imaju tzv. produženu žuticu dojenog djeteta. Rijetko je ova vrsta žutice toliko izražena da zahtijeva kratkotrajni prekid dojenja i obično spontano nestaje nakon nekoliko tjedana.

Zašto je hiperbilirubinemija opasna?

Bilirubin u krvi je uglavnom vezan za protein albumin. Ako je bilirubin u višku i premašuje kapacitet albumina postoji opasnost da iz krvi prolazi u mozak, prvenstveno bazalne ganglije i izaziva bilirubinsku encefalopatiju. Koncentracija bilirubina pri kojoj se može javiti encefalopatija nije fiksna. Ona zavisi od niza faktora koji su usko vezani za kondiciju djeteta. Posljedice encefalopatije mogu biti trajne u smislu razvoja dječije paralize, gluhoće i mentalne retardacije.

Dijagnostika

Mjerenje bilirubina predstavlja rutinsku dijagnostičku metodu. Postoje transkutani bilirubinometri koji preko kože bez vađenja krvi određuju indeks boje koji korelira sa koncentracijom bilirubina ili čak mogu izmjeriti i koncentraciju. Na ovaj način brzo možemo napraviti probir djece koja trebaju određivanje bilirubina iz krvi i djece koja se mogu pratiti mjerenjem preko kože. Kod viših koncentracija bilirubina uključuju se i druge laboratorijske pretrage.

Terapija

Kod slabije i srednje izražene žutice forsira se hranjenje, u intervalima od 2 sata, po potrebi uz buđenje bebe, da bi se pojačao fiziološki put izlučivanja bilirubina stolicom. Ukoliko bilirubin dostiže koncentracije koje zahtijevaju fototerapiju onda se dijete stavlja u inkubator, potpuno razodjenuto i izlaže svjetlosti određene valne dužine. Pri tome se u koži i kožnim kapilarama bilirubin mijenja u izomere koji se izlučuju preko jetre u žuč ali neovisno o kapacitetu za konjugaciju. Ponekad ni fototerapija nije dovoljna te se pristupa izmjeni krvi djeteta tzv. eksangvinotransfuziji.

Rh inkopatibilnost

Posebnu pažnju moramo posvetiti novorođenačkoj žutici usljed inkopatibilnosti Rh faktora majke i djeteta. Rh negativna majka koja nosi Rh pozitivno dijete može stvarati antitijela protiv njegovih eritrocita. Ovisno u kom periodu trudnoće se ostvari kontakt majčinih antitijela i djetetovih eritrocita može doći do oboljenja ploda ili se dijete rodi zdravo, a potom ima izraženu žuticu sa eventualnim posljedicama. Do miješanja djetetove i majčine krvi dolazi najčešće pri porodu. Svaka trudnoća, pa i ako se završila pobačajem može isprovocirati majčino tijelo na produkciju ovih antitijela, tako da plod u narednim trudnoćama biva ugrožen. U slučaju trudnoće Rh negativne majke sa Rh pozitivnim ocem preporučuje se preventivno davanje anti-Rh(D) imunoglobulina (RhoGAM) u 28. tjednu trudnoće i ponovno unutar 72 sata nakon poroda Rh pozitivnog djeteta. Na ovaj način se sprječava da majka stvori vlastita antitijela koja ostaju u njenom organizmu. Osim toga tokom trudnoće se preduzima niz drugih mjera koje su u domenu ginekologa.

OSPICE / KRZAMAK / MORBILI

Ospice ili krzamak su zarazna , osipna bolest  uzrokovana  morbilivirusom .

Bolest se prenosi kapljičnim putem, pri direktnom kontaktu sa oboljelim . Rijetko je moguć prenos i preko treće osobe. Tokom 10-ak minuta nakon kontakta sa oboljelim npr slinom virus može ostati živ na predmetima ili rukama te se može prenijeti na treću osobu.
Bolesnik je najzarazniji u prvih 4-5 dana , kada su izraženi kataralni simptomi curenja nosa i kašlja, a zapravo još se ne postavi dijagnoza. Kad izbija osip oko 5. dana bolesti zaraznost se smanjuje.
Najčešće obolijevaju djeca u dobi 5-10 godina iako mogu oboljeti i odrasli. Majke koje su bolovale ospice prenose imunitet na novorođenče i tako je ono zaštićeno do 6 mjeseci starosti. Nije pouzdano koliko su zaštićena dojenčad vakcinisanih majki, koje nisu preboljele morbile.

Nakon uvođenja vakcinacije protiv morbila u okviru vakcine MRP – Morbili, Rubela,Parotitis obolijevanje je rjeđe ali se povremeno dešava u okviru manjih epidemija.

Inkubacija traje 10-12 dana. Bolest počinje kao i druge viroze povišenom temperaturom, gubitkom apetita , malaksalošću. Prva tri dana vodeći su simptomi upale respiratornih organa, sa vrlo izraženim kašljom, curenjem nosa, grloboljom. Uz to se javlja konjunktivitis sa crvenilom oka, pečenjem bez sekrecije. Sluznica usta oko 3. dana biva jako upaljenja, otečena sa sivkastim tačkicama kao pijesak na unutrašnjoj strani obraza. Ove promjene nazvane Koplikove pjege su karakteristične za morbile i obično se vide tokom jednog dana.

Tokom 4. i 5. dana bolesti temperatura dostiže maksimum, stanje djeteta se pogoršava a onda počinje da se javlja osip. Na početku je osip iza ušiju, na čelu . Tokom naredna 2-3 dana osip se postepeno širi na cijelo tijelo. Osip je sitan makulopapulozan dijelom konfluentan, odnosno sitne flekice koje su u nivou kože, dijelom iznad nivoa , neke od njih se spajaju. Sa pojavom osipa temperatura postepeno pada, ali još neko vrijeme može biti povišena. Nakon 3-4 dana osip počinje blijediti istim redosljedom kojim se javio. Koža se sitno peruta.Pojavom osipa postepeno se smiruju simptomi respiratornih organa.

Dijagnoza se obično postavlja klinički i na osnovu trenutne epidemiološke situacije. Mogu se potvrditi antitijela u krvi ali to uglavnom nije potrebno. Neke laboratorije su opremljene za određivanje virusnog antigena u iscjedku nosa i u urinu.

Osip se pojavljuje usljed imunoloških dešavanja u tijelu. Kod djece koja imaju teži stanični  imunodeficit ne dolazi do pojave osipa nego se razvija virusna pneumonija i encefalitis i tok bolesti je puno teži.
Encefalitis  kod djeteta bez imunodeficita može se razviti prije izbijanja osipa ili oko 5. dana po izbijanju osipa. Rijetka komplikacija je subakutni sklerozirajući panencefalitis koji nastaje nekoliko godina nakon infekcije. Također nije jasna povezanost sa multiplom sklerozom.

Miokarditis,  upala srčanog mišića je teška ali na sreću rijetka komlikacija morbila.
Pneumonija se može razviti u početnoj fazi kao virusna a kasnije tokom bolesti kao bakterijska komplikacija koja se liječi antibioticima.

Atipičan tok bolesti sa komplikacijama se javljao nakon vakcinacije mrtvom vakcinom morbila, te je zato ta vakcina izbačena iz upotrebe. Danas se za vakcinaciju koristi  živi oslabljeni virus.

Liječenje je simptomatsko. Daju se lijekovi za temperaturu, kašalj, kapi za ovlaživanje oka. Često se započne antibiotska terapija prije postavljanja dijagnoze koju treba provesti u odgovarajućoj dužini radi sprečavanja bakterijske rezistencije.

Prevencija

Vakcinacija i dalje ostaje najbolji način prevencije. U posljednje vrijeme roditelji često izbjegavaju vakcinaciju. Objavljivanjem studije Lancet  1998. godine otvorila se  polemika povezanosti vakcine sa pojavom autizma. Kasnije studije nisu potvrdile ova istraživanja, ali kod roditelja i dalje ostaje sumnja. Morbili su ozbiljna bolest, sa nizom mogućih ranih i kasnih komlikacija. To nije bolest prošlosti, nego predstavlja realnu opasnost  zbog visoke kontagioznosti.

Podmukla je u tome što prvih 3-4 dana kada je oboljeli najviše zarazan ostaje neprepoznata, te se s virusom susrećemo kod ljekara, u javnom prevozu, u trgovini, vrtićima i na drugim mjestima. Vakcinacija je kod nas predviđena u dobi 12 mjeseci a revakcinacija u 6. godini. Osim lokalnih reakcija može se javiti povišena temperatura i osip oko 10. dana nakon vakcinacije.

PASIVNO PUŠENJE

Pasivno pušenje je nevoljno udisanje duhanskog dima od stane nepušača. Možemo ga smatrati nedobrovoljnim, jer nepušači često ne mogu birati kakav vazduh će udisati. Postranični dim iz goruće cigarete čak može više ugrožavati nepušača nego pušača, a osim toga i izdahnuti vazduh pušača zagađuje zrak. Smatra se da je zrak zagađen duhanskim dimom drugi najmasovniji uzrok izlaganja kancerogenima, prvi je sunčevo zračenje.

Duhanski dim sadrži 50-ak kancerogenih sastojaka koji se povezuju sa nastankom karcinoma bronha, pluća, glasnica, bubrega, debelog crijeva, grlića materice i leukemije. Pušenje je bitan faktor za razvoj bolesti srca i krvnih žila, te makularne degeneracije koja je najčešći uzrok gubitka vida u starijoj dobi.

Iritantno dejstvo duhanskog dima se ispoljava već nakon nekoliko minuta izloženosti. Dim podražava sluznicu oka, nosa, disajnih puteva, izaziva kašalj, glavobolju, razdražljivost , povraćanje, poremećaj sna. Kod pušača nikotin izaziva osjećaj ugode zbog kojeg svjesno ugrožavaju zdravlje svoje i ljudi oko sebe. Osim štetnih tvari koje su prisutne u duhanu proizvođači cigareta dodaju amonijak, sumpor, azbest, titan i druge tvari da bi postigli određene osobine cigarete.

Nepušači se najčešće i najduže izloženi duhanskom dimu kod kuće, na poslu i u ugostiteljskim objektima. Boravak u diskoteci 4 sata se poredi sa mjesec dana života pored umjerenog pušača.

Pušenje u trudnoći

Pušenje smanjuje fertilnost i muškaraca i žena. Planiranje porodice podrazumijeva izbjegavanje aktivnog i pasivnog pušenja.

Kod djece žena koje puše više od 10 cigareta dnevno može se razviti fetalni pušački sindrom. Ugljen monoksid u krvi majke izaziva hipoksiju-nedostatak kisika za plod. Češće se javlja placenta praevia, rano odljuštenje placente, prerani porod i oligohidramnion- nedostatak plodove vode. Nikotin se može dokazati u plodovoj vodi, pupčanoj vrpci, a kasnije u majčinom mlijeku. Veća je incidenca prijevremenih poroda, novorođenčadi sa malom tjelesnom težinom i češće se komplicira poporodna adaptacija u smislu respiratornog distresa, asfiksije i pneumonije novorođenčeta.

Dijete i pušenje

U ranoj dojenačkoj dobi je dokazana povezanost  SIDS- Sindrom nagle smrti djeteta sa pušenjem roditelja. Infantilne kolike- dojenački grčevi su intenzivniji kod djece izložene duhanskom dimu zbog kontrakcije želuca i crijeva izazvanih refleksom vegetativnog nervnog sistema. Dojenčad su osjetljivija na duhanski dim zbog osjetljivijeg čula mirisa, što može izazvati razdražljivost i poremećaj sna.  Crvenilo i suzenje oka se može javiti već nakon kratkog boravka u zadimljenoj prostoriji. Kod djece čiji roditelji puše češći su respiratorni infekti , bronhitisi, upale pluća, astma, upale uha i operacije odstranjenja krajnika.

Kako djeluje duhanski dim

Duhanski dim oštećuje mukocilijarni klirens respiratorne sluznice što znači da smanjuje pokretljivost sitnih trepetljika koje čiste sluznicu. Zadržavanje toksičnih tvari oštećuje sluznicu i povećava njenu propustljivost za viruse, bakterije i antigene. Posljedica toga su upale i alergijske reakcije, pojačana reaktivnost bronhalne sluznice praćene kašljom, zviždanjem, otežanim disanje .

Djeca pasivni pušači imaju viši nivo IgE – imunoglobulina odgovornog za alergiju i 4 x češće obolijevaju od astme.

Izlaganjem  duhanskom dimu u djetinjstvu usporava se rast i razvoj pluća, oštećuju se arterije te ove osobe  u odrasloj dobi češće obolijevaju od hroničnih bolesti pluća i srca. Odrastajući u pušačkom okruženju ova djeca češće postaju aktivni pušači.

Donošenjem  zakonskih normi koje ograničavaju pušenje na javnim mjestima doprinosi  se boljem i zdravijem okruženju.  Za sada možemo obezbijediti djeci barem čist vazduh kod kuće. Nije dovoljno ne pušiti u prostoriji gdje dijete boravi, jer dim nalazi put kroz „ključaonicu“. Manir dobrog domaćina više ne podrazumijeva da gostu dozvolite da puši samo zato jer je pitao. Zaštitite svoje dijete. Nepušači,  budite odlučni u odbrani svojih prava na čist vazduh barem onoliko koliko su pušači agresivni prema vama!

PELENSKI OSIP

Pelenski osip je čest problem koji se javlja kod djece tokom nošenja pelena. Osip može zahvatiti samo dijelove oko analnog otvora i genitalija ili kod težih oblika se širiti na veću površinu. Kod dječaka obično zahvata oblast skrotuma, jer je tu koža tanka i osjetljiva.

Kako spriječiti pojavu osipa

Redovno mijenjanje pelena je ključni momenat u higijeni djeteta. Ovisno o uzrastu broj stolica varira od jedne kod većeg djeteta do 7-8 stolica kod dojenog novorođenčeta. Poslije stolice se pelene trebaju mijenjati odmah, a tokom dana 6-10 puta ovisno o potrebi, dnevnom režimu djeteta, količini tečnosti koju pije i sl. Prije spavanja, prije izlaska iz kuće presvucite dijete, jer se predpostavlja da će sljedećih sat, dva ili više biti u istoj peleni. Kod djeteta koje puže ili hoda prepunjena pelena predstavlja i smetnju kretanju i stvara loš obrazac hoda. Danas se rijetko koriste platnene pelene zbog praktičnosti mada se kod neke djece mora pribjeći i toj staromodnoj praksi radi raznih vrsta alergija i nepodnošenja jednokratnih pelena. Izbor jednokratnih pelena na tržištu je veliki i svaka majka će se odlučiti za ono što smatra prihvatljivim prema potrebama djeteta i kućnom budžetu. Ipak, ne štedite na dobroj peleni . Osim izbora pelena, izbor kreme za kožu pelenske oblasti je vrlo važan. Preporučujemo kreme za pelensku oblast koje stvaraju „film“ koji štiti kožu od kontakta sa mokraćom i stolicom. Puder nije adekvatna njega za ovu oblast, pogotovo za djevojčice, jer se nakuplja između velikih i malih genitalnih usana i stvara podlogu za množenje gljivica i bakterija.

Šta sa pelenskim osipom

Kod manjeg broja djece osip se javlja zbog alergijske reakcije na pelene i obično se desi kad promijenite „firmu“ . Vraćanje na stari tip pelena može pomoći , ali nekad je potrebna i konsultacija ljekara. Češće osip nastaje zbog direktne iritacije stolicom i mokraćom te zbog disbalansa crijevnih bakterija, sa posljedičnim množenjem gljivica. Vrlo često uz to imamo i proljev. Pelenski osip se manifestira kao manja ili veća oblast crvenila, otoka kože ,sa papulicama, nekad mjehurićima ili guljenjem kože i stvaranjem sukrvavih rana.

  • Presvlačite dijete što češće.
  • Ako je moguće skinite pelene i obucite gačice ili platnenu pelenu koju mijenjate po svakom mokrenju.
  • Perite vodom a sušite tapkanjem i fenom iz daljine. Izbjegavajte vlažne maramice.
  • 1-2 puta dnevno napravite blijedoroza rastvor hipermangana i banjajte dijete nekoliko minuta dok rastvor ne promijeni boju. Pri pripremi rastvora pazite da se kristalćci upotpunosti rastvore, najbolje u čaši vode a onda dodajite u kadicu. Moguće je kupiti i rastvor.
  • Za banjanje se može koristiti i čaj od hrastove kore koji se nabavlja u apotekama ili specijaliziranim trgovinama.
  • Koristite kreme za pelenski osip sa zinkom. Dobra iskustva su sa proizvodima firme Mustela, Avene.
  • Pretpostavljamo dismikrobiju, te zato dajte djetetu neki probiotik bez obzira da li ima proljev ili ne.
  • Po konsultaciji sa ljekarom lokalno se može koristiti genitiana, plimycol, eozin i drugi preparati ovisno o stanju kože.

U dobi 2-2,5 godine većina djece je zrela za potpunu kontrolu stolice i mokrenja. Počnite na vrijeme sa odvikavanjem, jer će Vam za to trebati možda i nekoliko mjeseci.

POVIŠENA TEMPERATURA

Povišena tjelesna temperatura 37 C i više je jedan od znakova bolesti, a često i simptom koji alarmira roditelje da je dijete ozbiljnije bolesno. Povišena temperatura 38 C se može tolerisati do 3 dana. Ukoliko povišenje traje duže ili ako su popratni simptomi ozbiljniji obavezno se obratite ljekaru. Glavni antipiretici u dječijem uzrastu su paracetamol i ibuprofen.

U dojenačkom periodu lagano povišena tjelesna temperatura može pratiti rast zuba a ponekad ukazuje na dehidrataciju djeteta. Neadekvatno pretoplo obučeno dijete, može imati višu tjelesnu temperaturu.  Povišenje može biti  i bez jasnog uzroka, prolaznog karaktera u večernjim satima. Svako povišenje tjelesne temperature za 1 C povećava potrebe za tečnošću za 12%. Temperatura 37-38 C bi se trebala tretirati fizikalnim mjerama. Ponekad je dovoljno dijete raskomotiti, istuširati, dati mu da pije i da se tjelesna temperatura normalizira.

Temperatura 38 C i više obično zahtijeva i medikamentozni tretman. Lijek prvog izbora je paracetamol , u adekvatnoj dozi prema uputstvu proizvođača. Paracetamol se može kombinirati sa ibuprofenom čijim naizmjeničnim davanjem dobijamo mogućnost tretmana povišene temperature svaka 3-4 h ako za to postoji potreba. Na našem tržištu, registrirani su čepici diklofenaka – voltaren za djecu. To je lijek iz grupe nesteroidnih antireumatika koji ima i antipiretski efekat. Za djecu do 1 god se ne koristi, a i za veću je potreban oprez i upotreba samo za visoke temperature oko 39 C  i više . Acetilsalicilna kiselina-aspirin se ne koristi kod djece do 12 godina, zbog mogućih komplikacija. Preporučuje se 30-60 min po davanju lijeka ponovo izmjeriti temperaturu da bismo ocijenili da li pada. Temperatura se prati sve do normalizacije. Ocjena „ rukom na čelo“ je subjektivna metoda koja zavisi od zagrijanosti ruke i nije dovoljna za procjenu stanja djeteta. Kod visokih temperatura kombinujte medikamentozne i fizikalne mjere. Tuširajte dijete, vodom 2 stepena hladnijom od tjelesne temperature. Izmasirajte vodom, pri čem trljajte kožu trupa i udova da se zacrveni i pojača gubitak toplote sa površine tijela. Ne masirajte malo dijete alkoholom, površina kože je velika u odnosu na težinu, alkohol se resorbuje preko kože, te u ekstremnim prilikama može izazvati i trovanje. Ne zaboravite dati mlake napoje. Ćepic ili sirup? Izbor zavisi od visine temperature, saradnje djeteta i popratne bolesti povraćanja ili eventualnog proljeva. Ne vodite dijete ljekaru prije nego snizite temperaturu. Ne znate šta Vas čeka na putu do ljekara,  zastoj u saobraćaju, gužva u čekaonici ili neke druge nepredvidene situacije. Odlaganje davanja antipiretika može dovesti do skoka temperature koju je kasnije teško sniziti uz opasnost pojave febrilnih konvulzija ili fraza.

Za mjerenje temperature možete koristiti različite vrste toplomjera, klasične živine ili digitalne. Temperatura se mjeri na čelu, u uhu, u pazušnoj jami ili čmaru, ovisno kakav toplomjer imate. Bitno je da se naviknete na njega i da dijete toleriše mjerenje. Mjerenje klasičnim toplomjerom traje oko 5 minuta, a bolesno dijete često odbija saradnju. Kratko mjerenje daje pogrešnu sliku o visini temperature. Kod mjerenja u čmaru – rektalno od izmjerene vrijednosti se odbija 0,5 C.

PROLJEV

Kako znati da li je dijete dehidrirano?

  • Pratite broj stolica i broj eventualnih povraćanja.
  • Pratite unos tečnosti, zapišite u ml šta je dijete pilo i jelo.
  • Pratite opšte stanje! Umorno, malaksalo, blijedo, podočnjaci !
  • Kakav ima jezik? Suh, obložen!
  • Kakve su usne? Suhe, ispucale!
  • Koliko mokri, koliko je pelena bez stolice? Manje od 3 za 24 h  !!!

Tri i više tečne stolice tokom 24 h definišemo kao proljev.  Proljev se javlja kao samostalan simptom ili udružen sa povraćanjem,    a ponekad i temperaturom. Nekoliko je stvari koje bi o proljevu trebao znati svako. Bez obzira šta je uzrok ovom stanju terapija je uglavnom ista, dijeta, nadoknada tečnosti i probiotici. Proljev se vrlo rijetko liječi antibioticima, čak ni salmonela ne zahtijeva antibiotsku terapiju. Koprokultura i izolacija virusa iz stolice traju nekoliko dana a terapiju treba započeti odmah.

Dijeta podrazumijeva izbjegavanje slatkog, masnog, „teške“ hrane sa puno celuloze, dalje svežeg voća osim banana , izbjegavanje voćnih sokova i mliječnih proizvoda osim biokulture. U suštini problema leži poremećaj transporta vode u crijevima . Voda se zbog brzine peristaltike ne stiže resorbovati  ili  se čak secernira u višku  preko sluznice . To povećava količinu crijevnog sadržaja, te dovodi do ubrzanja  protoka kroz crijeva i gubitka tečnosti iz organizma. Osim vode gube se i minerali, te samo nadoknada tečnosti nije dovoljna. Drugi problem je oštećenje enzimskih funkcija crijevne sluznice. Prvo stradaju laktaze, koje razlažu laktozu, mliječni šećer. Laktoza osmotskim putem „navlači“ vodu na sebe i još više pogoršava proljev, dalje dovodi do pogoršanja nadutosti.

Nadoknadu tečnosti kod djeteta koje ne povraća provodimo peroralno – na usta. Izbor tečnosti je bitan. Preparati za rehidrataciju koji sadrže izbalansiran  odnos minerala i glukoze sa ukusom maline ili banane su najbolji izbor. Količina zavisi od uzrasta djeteta i broja stolica. Dnevna potreba dojenčeta je 100-150 ml /kg / 24 h tečnosti. Jedna obilna vodena stolica predstavlja gubitak oko 50-100 ml tečnosti koji se mora nadoknaditi. Rastvori se daju na kašičicu, konstantno svakih 5 min 5-10 ml u jednom davanju. U prva 4 sata rehidratacije trebalo bi dati 30-50 ml/kg tečnosti a dalje nastaviti prema stanju i gubicima.

Ako niste u prilici kupiti rastvor u apoteci za prvu pomoć u 1 litar prokuhane vode rastvorite 1 čajnu kašicicu soli, 1 supenu kašiku šećera i stavite  filter nekog voćnog čaja radi ukusa. Time pojite dijete. Obično se preporučuje crni čaj ili čaj od šipka, ali najbolji je onaj koji dijete hoće da pije. Kao izvor energije preporučuje se sladiti čaj dekstrozom, šećerom koji možete kupiti u boljim supermerketime na odjelu za dijabetičare. Bez obzira na priče o coca-colli  kao lijeku koji „presiječe“ proljev nijedan ozbiljan ljekar Vam to neće preporuciti. Dojeno dijete nastavite dojiti, jer majčino mlijeko sadrži materije koje pomažu i kod proljeva. Dojenče na adaptiranom mlijeku možete zadržati na standardnoj formuli ako stolice nisu brojne i obilne, ali kod težih slučajeva preporučuju se specijalne formule bez laktoze  (Bebelac lactosa free) . Namirnica koja se preporučuje u akutnoj fazi je riža. Kuhana, nemasna riža, sa mrkvom i krompirom je osnova ishrane u prvom danu dijete. Za dojenče možete pripremiti rižinu sluz na sljedeći način. Jednu supenu kašiku riže, raskuhajte do sluzi u 1 litru vode. Tako dobijate osnovu za kašice od kuhanih jabuka, banana ili pripremu polovičnog mliječnog obroka. Banane su idealna hrana za proljev. Smatra se da djeluju kao prirodni antibiotik u ovim situacijama. Za stariju djecu čaj i suhi nemasni keksi i grickalice su takoder jedan od izbora. Po djelomičnoj stabilizaciji stolice uključuju se nemasne supe od bijelog pilećeg mesa, a kasnije postepeni povratak na normalnu ishranu.

Nezaobilazni lijek u terapiji proljeva je probiotik ( Prolife, Linex, Biorela).  Poremećaj ravnoteže izmedu „dobrih“ i patogenih mikroorganizama igra glavnu ulogu kod proljeva. Probiotik treba koristiti prema uputama proizvođača tokom trajanja proljeva i nekoliko dana poslije toga, radi normalizacije crijevne flore.

Dojenčad često reaguju proljevom i na infekcije koje nisu direktno vezane za oboljenje crijeva, npr. viroza sa respiratornom simptomatologijom ili urinarna infekcija može biti praćena proljevom . Opšte je poznato da rast zuba često kao popratni simptom ima proljev. Antibiotski sirupi ponekad izazivaju proljev. Zbog toga se preporučuje uz antibiotik uvesti i probiotik, ali sa 2 sata razmaka izmedu ta dva preparata. Ako se na antibiotskoj terapiji javi proljev uvedite dijetu, dajte probiotik, a o isključivanju antibiotske terapije se posavjetujte sa ljekarom.

Teža situacija je kod proljeva praćenog povraćanjem. Gubitak tečnosti je dvostran , a unos vrlo ograničen, te je i opasnost od dehidratacije veća. Dajite tečnost za rehidrataciju isključivo na kašičicu svakih 5 min. Ako se povraćanje ne zaustavi često je potrebna infuziona terapija.

Povišena temperatura uz proljev je još jedan otežavajući momenat . Izbegavajte davati čepice djetetu s proljevom, jer to još više pogoršava stolicu. Pokušajte sa sirupom i fizikalnim mjerama.

Proljev je često praćen meteorizmom – nadutost sa grčevima. Od pomoći može biti neki od preparata Espumisan, Sab simplex, Metsyl .
Terapija proljeva traži upornost, strpljivost a ponekad „tvrdo srce“ roditelja. Ne dajite djeci sa proljevom da jedu i piju sve što požele . Dijetalna greška Vas može vratiti na početak priče nakon 24-48 h truda . Uz sve ovo ne zaboravite na maksimalnu higijenu i pranje ruku , proljev je uglavnom infektivne prirode. Vodite računa o koži pelenske regije, dodatni tretman kremama sa zinkom i drugim kremama za pelenski osip je često potreban.

RASCJEP USNE I NEPCA / CHEILOGNATOPALATOSCHISIS

Cleft Lip and Palate – CLP

Rascjep usne i nepca je anomalija razvoja gornje čeljusti koja nastaje zbog nemogućnosti spajanja središnjeg nosnog i bočnih maksilarnih nastavaka u cjelinu. Poremećaj nastaje u prva 3 mjeseca trudnoće. Uzrok nije tačno utvrđen. Smatra se da je kombinacija genetskih faktora i faktora okoline npr virusne infekcije u prvom trimestru trudnoće, nedostatak folne kiseline i dr. Ova anomalija se javlja u 1: 800-1000 novorođene djece.

Rascjep može zahvatiti :
– samo usnu, jednostrano ili obostrano
– usnu i nepce
– usnu, čeljust , nepce i nos
– nepce tvrdo i meko
– meko nepce i resicu
– resicu- izolirana anomalija bez potrebe za tretmanom
– submukozni rascjep mekog nepca je rascjep mišića  ispod sluznice koji se teško uočava ali pravi funkcionalne tegobe.

Rascjep usne i nepca može biti samostalna anomalija ili jedna od komponenti mnogobrojnih  sindroma malformacija. Na ultrazvučnom pregledu fetusa moguće je vidjeti rascjep usne kombiniran sa rascjepom unutrašnjih struktura. Obavezno je tokom trudnoće pratiti razvoj drugih organa npr srca, neuralne cijevi , bubrega. Neki roditelji su pripremljeni na to da će dobiti dijete sa rascjepom ali na žalost često tek po rođenju saznaju za ovu anomaliju. Obzirom da se ova malformacija nalazi u oblasti lica unakaženost djeteta šokira roditelje i okolinu. Kozmetska strana se ne može zanemariti ali zapravo nejveći problem obično predstavlja hranjenje. Ukoliko rascjep nije kombinovan sa anomalijom donje vilice disanje obično nije kompromitovano.

Djecu sa manjim rascjepom usne majke mogu pokušati dojiti. Djeca sa većim i kombinovanim rascjepima se uglavnom hrane izdojenim majčinim mlijekom ili adaptiranim mlijekom. Problem pri hranjenju je nemogućnost stvaranja potpritiska u ustima zbog komunikacije nosne i usne šupljine. Zbog toga se koriste mekane flašice koje omogućavaju ubrizgavanje mlijeka u usta, te specijalno konstruirane dude. Za vrijeme hranjenja mogu se postavljati i na mjeru napravljeni ortodontski aparatići- umjetno nepce. Dijete se hrani u povišenom položaju . Prilikom hranjenja često se naguta i dosta zraka, te su tegobe sa grčevima puno izraženije. Prvih nekoliko mjeseci su vrlo naporni za roditelje, dok ne pronađu najbolji način hranjenja djeteta. Kod neke djece sa velikim rascjepima se pribjegava hranjenju sondom da bi došli do težine 4,5-6 kg i mogućnosti operativnog zahvata.

Potrebno je uraditi niz dijagnostičkih pretraga. Radi isključenja udruženih mana radi se ultrazvuk mozga, srca i abdomena. Pregled sluha je također obavezan. Anomalija mekog nepca, udružena je sa anomalijom mišića koji zatvaraju Eustahijevu cijev. Zbog toga su kod ove djece češće infekcije uha.

Liječenje: Hirurško liječenje rascjepa usne se obično provodi nakon 3. mjeseca života, kada dijete dostigne određenu tjelesnu težinu. Plastika nosa se može izvesti zajedno sa plastikom usne. Pošto rascjepi variraju u obliku i veličini hirurški tretman se provodi u više etapa i individualan je. Cilj operativnih zahvata je uspostaviti funkcionalnu cjelinu usne, čeljusti, tvrdog i mekog nepca koja omogućava normalno hranjenje i govor. Rekonstrukcija mekog nepca se obično radi oko 1 godine starosti da bi se omogućio razvoj govora a tvrdog u 5.-6. godini. Obzirom da dijete raste nekad su potrebni operativni zahvati do adolescencije radi rasta vilice, uspostavljanja poretka zuba, govornih poteškoća ili kozmetskih potreba. Osim hirurga u tretman su uključeni fonijatar, logoped, ortodont, psiholog, pedijatar.

Kada se prevaziđu teškoće hranjenja i ponavljanih upala uha otvara se novi problem -govor.
Zbog udruženosti sa oštećenjem sluha ova djeca mogu imati i problem sa učenjem. Kod rascjepa čeljusti raspored mliječnih i stalnih zuba je poremećen, što zahtijeva ortodontske intervencije.

Plastičnim operacijama te uspostavljanjem dobre funkcije govora postižu se vrlo dobri rezultati u liječenju . Izolirani rascjepi usne naravno imaju najbolju prognozu, dok rascjepi u okviru sindroma su više uslovljeni pridruženim anomalijama.

SALMONELOZA

Bakterije iz skupine Salmonella su brojne, preko 1400 sojeva. U našim krajevima najčešći uzročnik bolesti je Salmonella enteritidis uzročnik akutnih trovanja hranom i gastroenteritisa. Jedna od najpoznatijih je Salmonella typhi koja izaziva trbušni tifus, te salmonella paratyphi uzročnik salmonelozne vručice ili paratifusa.

Prirodni rezervoar za salmonele su životinje npr pas, mačka, kornjače, krave, perad. Proizvodi bolesih životinja npr. jaja , meso, mlijeko sadrže salmonele. Ukoliko hrana nije dovoljno termički obrađena  može sadržati bakterije koje se njenim stajanjem i podgrijavanjem množe. Želudačna kiselina djelomično uništava bakterije, ali dio njih prodire dalje do tankog crijeva i izaziva upalu. Mala djeca imaju smanjenu kiselost želudačnog soka, te su zato osjetljivija na infekcije salmonelom. Od unosa zaražene hrane do prvih simptoma može proći 8 do 48 sati. To ovisi o broju unesenih bakterija i otpornosti organizma. Ukoliko je zaraženi u skorije vrijeme uzimao antibiotike , te ima oslabljenu crijevnu floru biće osjetljiviji na infekciju salmonelom.

Hrana može biti kontaminirana salmonelom kao sirovina. Nedovoljnim kuhanjem se bakterije zadržavaju u obroku i nastavljaju dalje umnožavati. Zato je vrlo opasno konzumiranje sirovih jaja i mesa.  Drugi način je da tokom pripreme hrane, transporta, serviranja predmeti npr posude i površine budu kontaminirane te se već pripremljena hrana onečisti. Treći način je da osoblje koje rukuje hranom bude zaraženo te nedovoljnom higijenom ruku onečisti hranu.
Svi ovi putevi prenosa se mogu kontrolisati i spriječiti adekvatnom kontrolom hrane , predmeta i osoblja.

Infekcije salmonelom dešavaju se stalno sporadično, a povremeno u kolektivima dolazi do masovne infekcije. Težina bolesti varira od količine unesene hrane, čak se broj bakterija  može razlikovati u partijama obroka. Dalje, kao što je već rečeno, kiselost želudačnog soka, te crijevna flora kao odbrana također utiču na kliničku sliku. Intenzitet ostećenja crijeva zavisi i od soja salmonele koja je uzročnik bolesti.

Već nekoliko sati od infekcije mogu se pojaviti povraćanje i proljev. Praćeni su bolovima u stomaku, često i temperaturom. Ovisno o intenzitetu ostećenja sluznice tankog a rjeđe debelog crijeva pojavljuje se i krv u stolici. Stolice su rijetke, zelenkaste, smrdljive. Rizik od dehidracije je u korelaciji sa brojem stolica,  povraćanjem i temperaturom. Mala djeca , starije osobe i hronični bolesnici  su najosjetljiviji.

Ovisno o stepenu dehidracije pojavlju se simptomi osjećaja žeđi, suhih sluznica, smanjenog mokrenja, suhe smežurane kože, upalih očiju. Kod odraslih pada arterijski pritisak a djeca više reaguju ubrzanim radom srca. Posljedično su oboljeli malaksali, adinamični i dolaze u stanje kada se ne mogu brinuti o sebi.

Terapija se ne razlikuje od terapije gastronterokolitisa izazvanog virusom ili nekom drugom bakterijom. Suštinska je simptomatska terapija nadoknade tečnosti peroralno – na usta ili parenteralno- infuzijom.

Preporučuje je koristiti  ORS – oralno rehidracijsko sredstvo u obliku praška ili tablete koje se rastvori u vodi. Ovo je bolje od čaja jer sadrži tačan omjer minerala uz dodatak glukoze. Naime proljevom se ne gubi samo tečnost , već i minerali što remeti niz metaboličkih procesa u organizmu. Ovo sredstvo bi trebalo biti u svakoj kućnoj apoteci a naročito kada putujete. Rehidrataciji infuzijom se pristupa u slučaju povraćanja ili velikih gubitaka tečnosti kada se adekvatan rezultat ne postiže peroralno.  Infuziona terapija je traumatična za djecu zbog bodenja radi uvođena venskog puta. U slučaju dehidracije kod djece je često teško naći venu, one lako pucaju , djeca su uznemirna , roditelji nervozni te je i iskusnima to nekad vrlo težak zadatak. Infuziona terapija traje nekoliko sati, jer se cirkulacija ne smije naglo opteretiti tekućinom. Zato POČNITE PERORALNU REHIDRACIJU ORS PRI PRVIM VODENIM STOLICAMA.

U slučaju salmoneloze, rota, adeno ili noro virusa proljev je često praćen i temperaturom. Poduzimamo mjere za sniženje temperature davanjem lijekova i fizikalnim hlađenjem tuširanjem, masiranjem, oblogama. Čepići su efikasni za sniženje temperature ali često pogoršavaju proljev ili je čak sluznica crijeva toliko oštećena da odmah bivaju izbačeni. Temperatura se može sniziti i infuzijom.

U terapiji proljeva koriste se probiotici, dobre crijevne bakterije koje potiskuju patogene. Dalje postoje i absorbensi koji se uzimaju u obliku gela ili praška te na sebe selektivno absorbiraju toksine i bakterije, kao i višak vode u crijevu. Ne preporučuje se davati sredstva koja paraliziraju peristaltiku crijeva. jer to može izazvati toksični zastoj rada crijeva iako izgleda vrlo efikasno jer zaustavlja proljev. Međutim prestanak kretanja crijeva znači zadržavanje toksičnog sadržaja i povećanu resorpciju u krv. Višak tečnosti u crijevima nastaje zbog otoka crijevne sluznice koja ne može resorbovati tečnost unesenu na usta i zbog sekrecije tečnosti preko ostećene sluznice slično kao što curi iz nosa kod prehlade.

Pojava krvi u stolici znak  je težeg oštećenja sluznice crijeva i  povećane opasnosti od ulaska bakterija i toksina u krvotok. Ovo može izazvati septikemiju sa poremećajem opšteg stanja, te obolijevanjem organa van probavnog trakta. Salmonela može napasti kosti, zglobove, srce , mozak, praktično sve organe. U ovom slučaju se daju antibiotici. Inače gastroenteritis  se ne liječi antibioticima , jer njihova primjena ne utiče na dužinu bolesti ali se češće javlja dugotrajno kliconoštvo.

Ponekad je tok bolesti nejasan, temperature su do 38 C, malaksalost, nejasni bolovi u stomaku, poneka rjeđa stolica. Dijagnoza se postavlja analizom stolice ili serološkom pretragom iz krvi.

Nakon akutnog gastroenterokolitisa koji traje 3-4 dana, stolica se postepeno normalizira. Kod male djece salmoneloza može imati produženi tok 2-3 tjedna sa stolicama kašaste konzistencije. Kliconoštvo – odnosno prisustvo salmonele u stolici može trajati I nekoliko mjeseci nakon akutne faze bolesti. Preporučuje se dugotrajna primjena probiotika.

ŠARLAH / SCARLATINA

Betahemolitički streptokok grupe A  uzrokuje anginu sa grloboljom, praćenu osipom i visokom temperaturom. Može se javiti povraćanje, malaksalost, bol u stomaku i proljev. Bolest obično počinje naglo sa temperaturom uz jako crveno ždrijelo i tonzile sa bijelim naslagama. Na mekom nepcu je prisutan tačkasti osip – enantem. Izrazita bol otežava gutanje. Bijelo obložen jezik se nakon 3 dana oljušti i postane malinasto crven. Otečene su limfne žlijezde ispod donje čeljusti i na vratu. Osip se pojavi u prva dva dana bolesti na vratu, trupu, preponama, sa unutrašlje strane bedara i ruku. Ima karakter sitnotačkastog crvenog osipa, na dodir grube strukture te se opisuje kao „ guščja koža“. Koža lica je pošteđena osipa, a uz crvenilo obraza napadno je bljedilo kože oko usta. Osip blijedi nakon nekoliko dana, potom se koža tijela peruta, dlanovi i stopala se gule. Ovaj osip zapravo odvaja šarlah od streptokokne angine. Nastaje dejstvom ektotoksina koji izlučuju neki serotipovi streptokoka.

Streptokok se prenosi kapljičnim putem, rjeđe preko kontaminiranih predmeta i ruku. Inkubacija traje 3-5 dana i najčešće se širi u vrtićima i školama među djecom. Dojenčad rjeđe obolijevaju od šarlaha. Odrasli mogu imati streptokoknu anginu ali obično ne šarlah. Imunitet je serotip specifičan. Ima više serotipova streptokoka i ektotoksina te je moguće  više puta oboljeti od ove bolesti.

Kod težeg oblika šarlaha zbog širenja streptokoka u okolna tkiva može nastati upala srednjeg uha, upala sinusa, apsces tkiva oko tonzila. Djelovanjem toksina može nastati miokarditis       (upala srčanog mišića) i artritis (upala zglobova). Ove komplikacije nastaju u toku akutne faze bolesti i obično prolaze za 3-5 dana. Kasne komplikacije nastaju 3-6 tjedana nakon preboljelog šarlaha i to su akutni glomerulonefritis ( oboljenje bubrega) i reumatska groznica.  Tokom bolesti se mogu pratiti leukociti, CRP ali svakako treba provjeriti nalaz urina zbog eventualne pojave eritrocita. ASTO- antistreptolizinska antitijela bivaju povišena nakon 3 tjedna ali kod ranog početka terapije ne moraju biti povišena. Bris guše i nosa se uzima prije početka terapije ali negativan bris uz jasnu kliničku sliku ne znači da se ne radi o šarlahu. Virusne upale posebice adenovirus mogu imitirati streptokoknu anginu. Brzi testovi za detekciju streptokoka su visoko specifični ali malo senzitivni. Ako je test pozitivan sigurno se radi o streptokoku ako je negativan trebao bi se provjeriti i kultivacijom.

Terapija

Preporučena terapija je penicilin u obliku sirupa tokom 10 dana. Davanje penicilina intramuskularno nije na prvom mjestu izbora zbog traumatiziranja djeteta, većeg rizika od alergije na penicilin i mogućnosti anafilaktičkog šoka. U slučaju alergije na penicilin izbor su makrolidni antibiotici eritromicin, klaritromicin, azitromicin. Prema nekim medicinskim pristupima streptokokna angina je zapravo jedina upala grla koja se liječi antibiotikom. Kasne komlikacije streptokoknih angina i šarlaha rijetko se pojavljuju ukoliko se počne sa terapijom do 9. dana od početka bolesti što kod nejasnih slučajeva omogućava sačekati nalaze brisa bez povećanja rizika. Ranije se masovno davala terapija penicilina i ekstencilina (penicilin sa produženim dejstvom) injekciono. Danas šarlah uglavnom ima blaži tok i peroralna terapija sirupom je obično dovoljna. Teški oblici šarlaha se liječe u bolnici.

Kasne komplikacije streptokoknih infekcija

Reumatska groznica

Dva ili više tjedana nakon streptokokne infekcije koja nekad protekne i neupadljivo može nastati akutna sistemna upala vezivnog tkiva po tipu imunološke reakcije. Bolest nastaje greškom kada organizam zbog sličnosti struktura zamijeni vlastita tkiva sa ovojnicom streptokoka. Nastaju oštećenja na srcu i zglobovima. Javlja se bolna upala velikih zglobova koja se seli od jednog do drugog zgloba i traje nekoliko dana. Upala zglobova ostaje bez trajnih posljedica. Ošteće srca je ozbiljnije. Akutno se manifestira tahikardijom odnosno ubrzanim radom srca bez fizičke aktivnosti i bez temperature. Pojavljuje se šum na srcu koji ranije nije postojao i promjene na EKG sa progresijom iz sata u sat. Može doći do akutnog zatajenja srca. Na srčanim zaliscima često ostaju trajne promjene. Neurološke promjene uzrokuju poremećaj koordinacije šake , nehotične pokrete, emocionalnu nestabilnost. Kožne promjene anularnog eritema i potkožni čvorići uz povišenu temperaturu upotpunjuju kliničku sliku reumatske groznice. Ova bolest ima tendenciju recidiva odnosno vraćanja.

Poststreptokokni glomerulonefritis

Nekoliko tjedana nakon streptokokne infekcije može se javiti akutni nefritički sindrom . Simptomi su slabost, bljedilo, glavobolja, oskudno mokrenje, crvenkastosmeđa boja urina, otoci, posebno oko očiju, povišen krvni tlak, mučnina, bol u trbuhu. Bolest zahtijeva bolničko liječenje do normalizacije funkcije bubrega. U velike većine djece bolest se izliječi bez posljedica.  Kod 1-2% djece može nastati trajno oštećenje bubrega.

Streptokokne infekcije su vrlo proširene među djecom. Obično prolaze kao upale grla, a čak su neka djeca i zdrave kliconoše. Nažalost neki imaju  komplikacije ove infekcije. Pri upisu u vrtiće obavezni ste donijeti uredan nalaz brisa grla i nosa. Prihvatite ovu obavezu ozbiljno. Obzirom da ne postoji vakcina ovo je jedan od načina prevencije masovnog širenja bolesti među predškolskom djecom. Nakon terapije za povratak u vrtić treba uraditi  kontrolni bris.

ŠEĆERNA BOLEST / DIABETES MELITUS

Šećerna bolest nastaje zbog nedostatka inzulina koji je potreban za ulazak glukoze iz krvi u ćelije i njeno korištenje kao izvora energije. Inzulin se proizvodi u pankreasu –gušterači i to u beta ćelijama Langerhansovih ostrvca. Osim inzulina, gušterača proizvodi i druge hormone, te enzime potrebne za varenje hrane.

Razlikujemo dijabetes tip I ovisan o inzulinu, koji je najčešći oblik u dječijoj dobi i dijabetes tip II koji se javlja kod odraslih i može se korigirati dijetom i tabletama. Posljednjih godina  raste broj djece sa dijabetesom tip II u vezi sa gojaznošću i kombiniranim metaboličkim poremećajem.

Nasljeđuje se predispozicija, odnosno sklonost za razvoj dijabetesa, ali bitnu ulogu imaju i faktori iz okoline. Kod bolesnika sa dijabetesom tip I mogu se naći antitijela na Lengerhansova ostrvca i niz drugih antitijela. Ova bolest može biti udružena sa drugim autoimunim bolestima npr. štitne žlijezde, nadbubrežne žlijezde, reumatoidnim artritisom i hroničnim upalnim crijevnim bolestima. Smatra se da virusi, toksini, lijekovi, neki sastojci hrane,  stres mogu potaknuti proces autoimune upale. Bolest se manifestira kada dođe do oštećenja oko 90% beta ćelija koje luče inzulin.

U dječijoj dobi dijabetes se često dijagnosticira u fazi akutne dekompenzacije, sa kompleksnim metaboličkim poremećajem koji zahtijeva hitnu hospitalizaciju, intravenoznu terapiju inzulinom, intravenoznu nadoknadu tečnosti i kalija. Kod djece gdje postoji genetsko opterećenje ili rutinskim praćenjem nalaza krvi i urina mogu se otkriti znaci dijabetesa ranije.
Prije pojave dijabetesa laboratorijski je moguće u epizodama opterećenja zbog temperature, infekcije, traume, hirurških intervencija zabilježiti prolaznu intoleranciju šećera, naročito nakon uzimanja glukoze. Manifestni dijabetes tip I obično nastupa naglo.

Osnovni simptomi dijabetesa su poliurija-više mokri , polidipsija- više pije, polifagija-više jede uz gubitak težine.

Hiperglikemija iznad 7 mmol/l natašte ili iznad 11,1  mmol/l nakon jela nastaje zbog smanjene oksidacije glukoze u mišićima i masnom tkivu usljed nedostatka inzulina. U jetri se stvara nova glukoza iz aminokiselina, nova glukoza se unosi hranom i stalni je porast nivoa glukoze. Kada dosegne prag izlučivanja glukoza se počne izbacivati preko bubrega. Uz šećer se izlučuje i veća količina tečnosti , te se povećava ukupna količina urina- poliurija.
Gubitak tečnosti izaziva dehidraciju i žeđ, te se povećava unos tečnosti- polidipsija. Zbog gubitka kalorija i neiskorištavanja glukoze kao energetskog izvora povećava se glad i unos hrane- polifagija. Obzirom da organizam ne može iskoristiti glukozu iako je ima u višku, pokreće se oksidacija masnih kiselina iz zaliha. Usljed niza hemijskih reakcija nagomilavaju se kiseline, aceton, trigliceridi, slobodne masne kiseline u krvi. Ketonska tijela se gube u urinu, a s njima Na, K, P, Mg. Dolazi do zakiseljavanja krvi, hiperosmolarnosti i dehidracije. Remeti se i metabolizam bjelančevina, te dolazi do gubitka težine.

Navedene simptome gubitka na težini , povećanu žeđ i glad, češće mokrenje i pojavu noćnog mokrenja, umora primijete roditelji, ali ih ponekad zanemare. Napredovanje bolesti dovodi do dehidracije sa simptomima , mučnine, povraćanja, boli u stomaku, ubrzanog disanja, zadaha po acetonu, malaksalosti,  pa čak i kome.

Pri postavljanju dijagnoze većina djece ima manje ili više izražen metabolički poremećaj, te je potrebna hospitalizacija i intravenozna terapija. Nakon nekoliko dana može se preći na subkutano davanje inzulina. Terapija inzulinom se provodi najčešće davanjem dugodjelujućeg inzulina ujutro i naveče, koji održava bazalni nivo glukoze. Prije svakog obroka daje se brzodjelujući inzulin, ovisno o trenutno izmjerenoj koncentraciji glukoze, planiranom obroku i planiranoj fizičkoj aktivnosti. Kontrola nivoa šećera je vrlo složena i zahtijeva predanost i cjeloživotni režim. Dijeta podrazumijeva redovne obroke, energetski planirane uz poznavanje kalorijske vrijednosti namirnica i moguće zamjene.  Fizička aktivnost povećava iskorištenje glukoze, što može dovesti do hipoglikemije- pada koncentracije šećera u krvi, tokom aktivnosti ili nekoliko sati kasnije. Cjelodnevnim praćenjem nivoa glukoze tokom dana i u noći nastoje se izbjeći oscilacije kako u smislu hiperglikemije, tako i hipoglikemije koja akutno može biti čak opasnije stanje.

Komplikacije na krvnim žilama u smislu arterioskleroze i oštećenja malih krvnih sudova javljaju se nakon nekoliko godina . Dobra kontrola bolesti odgađa pojavu oštećena vida, funkcije bubrega, srca, mozga, perifernih arterija i nerava. Osim redovnih dnevnih kontrola nivoa glukoze, redovno praćenje AC1 hemoglobina daje uvid u stanje posljedna 3 mjeseca. Obzirom na kompleksnost bolesti praćenje pacijenta je u domenu endokrinologa dijabetologa i zahtijeva saradnju roditelja , djeteta i okoline.

ŠTITNA ŽLIJEZDA / KONATALNA HIPOTIREOZA

Štitna žlijezda je žlijezda sa unutrašnjim lučenjem , smještena u području vrata ispred grkljana. Funkcija žlijezde je pod kontrolom hormona hipofize TSH, a funkcija hipofize pod kontrolom hipotalmusa preko TRH. Problem u funkcionisanju ovog lanca može nastati kod svake karike. Hipotireoza je stanje smanjene a hipertireoza povećane funkcije štitne žlijezde.

Za  sintezu hormona štitne žlijezde tiroxina T4 i trijodtironina T3 neophodna je dovoljna količina joda. Vrlo složenim procesom mijenja se broj atoma joda u strukturi hormona čime se mijenja njegova aktivnost. Dodavanjem joda u kuhinjsku so, smanjila se pojava endemske gušavosti i kretenizma, koja je bila česta u krajevima gdje zemlja ne sadrži dovoljne količine joda. Pod uslovom da majka nema nedostatak joda, dojenjem se obezbjeđuje dovoljna količina joda za dijete.

U prva tri mjeseca embrionalnog razvoja dijete isključivo zavisi od funkcije majčine štitne žlijezde. Ukoliko majka ima nedostatak hormona – neliječenu hipotireozu razvija se poremećaj sluha, gluhonijemost i mentalna retardacija ploda. Majčini hormoni stimuliraju rast i u drugoj polovici trudnoće ukoliko je djetetova štitna žlijezda deficitna.  Nedostatak joda kod majke onemogućava funkcionisanje djetetove štitne žlijezde. Korišćenje tireostatika – lijekova protiv povišene funkcije štitne žlijezde u trudnoći i pri dojenju negativno djeluje na štitnu žlijezdu djeteta. Kroz placentu se prenose i autoantitijela koja mogu biti uzrok majčine bolesti i tako djeluju i na djetetovu štitnu žlijezdu. Poremećaji koji nastaju tokom fetalnog razvoja mozga zbog neadekvatnog funkcioniranja majčine i djetetove štitne žlijezde uglavnom trajno utiču na mentalni razvoj , te je jasno zašto je od velikog značaja poznavati hormonalni status štitne žlijezde trudnice.

O konatalnoj hipotireozi govorimo kada se deficit hormona javlja već tokom intrauterinog razvoja. Neki simptomi se uočavaju već prvih dana života a to su produžena novorođenačka žutica, hipoglikemije, teškoće disanja i gutanja zbog otoka sluznice nosa, jezika, ždrijela i grkljana, promukli glas, lijeno sisanje, veliki jezik, gruba i suha koža, niska temperatura tijela, izbočen stomak, snižen tonus mišića, usporeno pražnjenje crijeva, prisutnost male fontanele zbog usporenog koštanog sazrijevanja.  Obično se dijagnoza postavlja krajem prvog mjeseca, češće nakon trećeg mjeseca . Daljim praćenjem djeteta uočavaju se neurološki poremećaji, poremećaj vida zbog strabizma i nistagmusa ( nevoljnih pokreta oka), poremećaj sluha i mentalna i motorička retardacija.  Konatalna hipotireoza se javlja caa 1: 4000 novorođene djece. Neki od oblika hipotireoze, posebno greške u proizvodnji hormona su genetski vezani. Hipotireoza se češće javlja kod Downovog sindroma, udružena sa urođenim srčanim manama i anomalijama  urinarnog sistema.

Testiranje novorođene djece

Nakon poroda se nastavlja razvoj mozga za koji je potreban hormon štitne žlijezde. Iz tog razloga je uvedeno testiranje sve novorođenčadi na hipotireozu. Ukoliko u porodici već ima oboljelih od hipotireoze radi se testiranje iz krvi pupka da bi se u slučaju potrebe što ranije započelo sa nadoknadom hormona.

Kod ispravnog funkcionisanja štitne žlijezde koncentacija hormona štitne žlijezde T3 i T4 je u ravnoteži sa TSH hormonom hipofize. Nedostatak ili smanjena količina hormona dovodi do povećanja TSH, što se koristi za masovni pregled novorođenčadi. Uzima se krv iz pete na posebni papir i kao „suha kap“ šalje u centralizirani laboratorij . Istovremeno se radi i pregled na fenilketonuriju, bolest metabolizma proteina koja može dovesti do oštećenja mozga . Ova metoda omogućava da se relativno jeftino a sigurno mogu pregledati djeca rođena kako u velikim centrima, tako u udaljenim mjestima. Najveći broj tipova primarne hipotireoze se može otkriti ovim testom. Kod sekundarne i tercijarne hipotireoze TSH nije povišen ali su ovi tipovi mnogo rjeđi.

Započinjanjem poroda, koji je veliki stres za dijete, dolazi do povišenja TSH, T3 i T4 u krvi djeteta radi potrebe za ubrzanjem metabolizma. Hormoni štitne žlijezde utiču na aktivaciju masti iz smeđeg masnog tkiva radi potrebne termoregulacije novorođenčeta. Tokom 24 sata normalizira se nivo TSH, dok se nivo T3 i T4 spušta tokom narednih nekoliko dana. Testiranje se zbog izbjegavanja lažno pozitivnih rezultata ne radi u prva 24 sata nakon poroda. U slučaju povišenih vrijednosti TSH radi se kompletno testiranje djeteta. Određivanje T4 se može raditi i pri primarnom testu. Kod prijevremeno rođene djece može se raditi testiranje kasnije ili ponoviti testiranje zbog drugačijeg ritma normalizacije hormona.

Rano uvođenje terapije nadoknadom hormona štitne žlijezde je od ključnog značaja za razvoj mozga djeteta. Ukoliko se zakasni sa terapijom npr. nekoliko mjeseci do razvoja jasne kliničke slike kada se posumnja na hipotireozu, može se nadoknaditi tjelesni rast i razvoj ali zaostajane u razvoju mozga je nenadoknadivo i rezultira različitim stupnjem mentalne retardacije.

Djelovanje hormona štitne žlijezde

  • Ubrzavaju metabolizam , povećavaju proizvodnju i potrošnju energije što omogućava odvijanje svih procesa u organizmu
  • Povećavaju aktivnost drugih žlijezda npr pankreasa, nadbubrega, spolnih
  • Povećavaju snagu srca, udarni volumen i frekvenciju, krvni pritisak
  • Primarni značaj za razvoj mozga i živaca u intrauterinom periodu i dobi do 2 godine
  • Ubrzavaju mijelinizaciju živaca i utiču na razvoj motorike djeteta
  • Ubrzavaju sazrijevanje kosti, zuba i rast mišića
  • Utiču na održanje tjelesne temperature
  • Učestvuju u regulaciji metabolizma masti, proteina, ugljikohidrata
ŠUM NA SRCU

Kod trećine djece tokom djetinjstva može se čuti  šum na srcu, a čak više od polovice novorođenčadi u prvim danima života ima tihi sistolički šum koji se kasnije izgubi. Šum na srcu ne znači automatski srčanu manu i bolesno srce.

Standarna dva srčana tona nastaju zatvaranjem zalistaka između pretkomora i komora, te na ušćima aorte i pulmonalne arterije. Nekad  se mogu čuti popratni šumovi koji se razlikuju po intenzitetu, dužini trajanja, karakteru zvuka, fazama srčane akcije i lokalizaciji na grudnom košu.
Šumovi nastaju prolaskom krvi kroz sužene otvore, povratkom krvi u suprotnom pravcu zbog nedovoljnog zatvaranja zalistaka , prolaskom krvi kroz šupljine na srčanim pregradama, postojanja vezivnih niti u šupljini srca i drugih anatomskih odnosa koji dovode do turbulencije ili ubrzanja toka struje krvi.

Auskultacija srca je vještina koju doktor stiče tokom svoje edukacije i  svakodnevnim slušanjem  fenomena koji nastaju prolaskom krvi kroz srce i velike krvne sudove. Ovo je subjektivna metoda koju kod pregleda djeteta često otežava nemir, plač i nemogućnost saradnje u smislu kontrolisanog prestanka disanja. Osim toga, šumovi ne moraju biti konstantno prisutni, što kod roditelja unosi zabunu i sumnju u sposobnosti  doktora.  Svaki šum bi trebao biti evidentiran, roditelji upoznati sa njim i objašnjen karakter  tog fenomena. Šum na srcu koji se tokom nekoliko mjeseci ne gubi, bez obzira na dobro stanje djeteta bi trebao biti objektiviziran ultrazvučno. Ultrazvuk srca je metoda kojom se mogu prikazati  eventualne nepravilnosti u anatomskoj građi, pratiti tok krvi kroz srce i velike krvne žile, izmjeriti protoci i pritisci krvi na različitim mjestima. Ovo je najbolja metoda za dijagnostiku i praćenje stanja.

Šumovi u novorođenačkoj dobi

U fetalnom periodu cirkulacija zaobilazi pluća, jer se dijete snadbijeva  kisikom  preko placente. Zbog toga postoji otvor između dvije pretkomore – foramen ovale  kojim se skraćuje put krvi, a također  i komunikacija između aorte i pulmonalne arterije – duktus arteriozus. Sa prvim udahom započinje funkcija pluća i mijenja se tok krvi. Tokom nekoliko sati uspostavlja se normalna cirkulacija i počinje zatvaranje fetalnih otvora. U ovom  periodu  mogu se čuti šumovi koji kasnije nestaju. Kod neke djece ovaj proces umjesto nekoliko dana može trajati  duže, mjesecima . Prijevremeni  porod, poremećaj snadbijevanja  kisikom krajem trudnoće i  tokom poroda, acidoza odgađaju normalni tok događaja.

Osim ovih fizioloških promjena u novorođenačkoj dobi  mogu se čuti i šumovi zbog različitih srčanih anomalija. Organogeneza,  odnosno razvoj organa odvija se u prvom trimestru trudnoće . Virusne infekcije, npr. rubeola , fizički ili hemijski faktori  koji djeluju na plod u ovom periodu mogu izazvati srčane anomalije od kojih se većina manifestira  šumom. Lijekovi  koje majka uzima tokom trudnoće npr. amfetamini, antikonvulzivi, progesteron i steroidi, zatim alkohol povećavaju učestalost srčanih anomalija. Nekontrolisani dijabetes majke je također  faktor rizika .  U ocjeni ozbiljnosti šuma na srcu osim karakreta samog šuma vrlo važan  faktor je opšte stanje djeteta, disanje, pojava cijanoze- modrila , mogućnost dojenja, napredovanje na težini.

Šumovi  u dojenačkoj dobi

Ukoliko nije došlo do zatvaranja foramen  ovale i duktus  arteriozusa nakon novorođenačke dobi to smatramo  srčanom anomalijom  sa tendencijom spontanog izlječenja. Svi šumovi u ovom periodu trebaju biti evaluirani kod kardiologa  ultrazvučnim pregledom.Većina djece treba samo praćenje tokom nekoliko mjeseci ili godina, jer  se defekti septuma spontano zatvaraju u  40% slučajeva do  4. godine, ili se smanjuju tako da su hemodinamski neznačajni. Ipak poznavanje stanja je bitno radi eventualne potrebe antibiotske prevencije npr. kod operativnih zahvata, a također i prognoze za kasnije. Određeni broj djece se uključuje u program hirurškog tretmana.

Šumovi u pretškolskom i ranom školskom uzrastu

U ovom uzrastu se najčesće otkrivaju bezazleni ( fiziološki, akcidentalni) šumovi koji vremenom nestaju. Oni imaju svoj zvučni karakter i tačku na grudnom košu gdje se najbolje čuju. Obično se mijenjaju sa položajem tijela i glave, pojačavaju se pri febrilnim stanjima i respiratornim infekcijama, te pri anemiji. Ukoliko se ovakav šum evidentira više puta trebalo bi uraditi ultrazvuk srca, radi objektivizacije stanja,  jer neke od srčanih anomalija mogu se klinički manifestirati  tek u odrasloj dobi ili u trudnoći .

Srčane anomalije kao uzrok šuma

Učestalost srčanih anomalija je oko 1%, odnosno 8-12 djece na 1000 živorođene. Ukoliko majka ima srčanu anomaliju to povećava  učestalost na 10 %, a pojava anomalije kod brata ili sestre povećava rizik na 3%.

Na srčanu anomaliju trebamo posumnjati ukoliko dijete sa ili bez šuma ima sljedeće simtome:

  • Slabo napredovanje na težini i zaostatak u razvoju
  • Cijanozu (modrilo) stalno ili u atacima uz zauzimanje čučećeg položaja
  • Tahikardiju ( ubrzan rad srca), tahipneu ( ubrzano disanje) uz otoke npr očnih kapaka
  • Slabu toleranciju napora , brzo zamaranje u odnosu na vršnjake
  • Bol u grudima pri fizičkoj aktivnosti
  • Česte upale pluća
  • Neurološke simptome gubitak svijesti, glavobolje, druge neurološke ispade.
TREĆI KRAJNIK / ADENOID

Treći  krajnik ili adenoid je limfno tkivo smješteno na mjestu spajanja zadnjeg dijela nosa i gornjeg dijela ždrijela.  Razvija se od 5. mjeseca intrauterinog života. Nakon rođenja, kontaktom sa virusima i bakterijama počinje intenzivan rast ovog tkiva i imunološka aktivnost u smislu odbrane od infekcije.  U prvim godinama života zbog čestih upala može doći do uvećanja trećeg krajnika koji zbog ograničenog prostora u kome se nalazi i blizine drugih struktura dovodi do problema.  Standardnim pregledom nije moguće vidjeti  treći krajnik, ali o njemu zaključujemo idirektno na osnovu simptoma začepljenog nosa, slivanja sekreta niz zadnji zid ždrijela, kašlja, poremećaja disanja, govora, sluha, sna, apetita i    ponašanja. Epifaringoskopijom se adenoid može vidjeti.

U dobi 18-24 mjeseci djeca imaju problem sa čestim upalama adenoida usljed virusnih i bakterijskih infekcija, povremeno praćenim upalom uha. U terapiji koristimo kapi za nos, aspiraciju sekreta, inhalacije  fiziološkom otopinom, po potrebi antibiotik. U tom uzrastu može se razviti i prolazno smanjenje sluha ali zbog dobi djeteta se ne dijagnosticira.

Od 3.-5. godine simptomi upale ili hroničnog uvećanja trećeg krajnika postaju jasniji. Ponavljane epizode upale uha, dugotrajnog kašlja, nagluhosti, hrkanja, disanja na usta upućuju na hronično uvećanje trećeg krajnika. Nakon 5.-7. godine počinje smanjivanje trećeg krajnika koji do odrasle dobi postepeno atrofira. Simptomi su manje izraženi, dijete bolje ispuhuje nos, imunitet je zreliji, te su i komlikacije rjeđe.

Prolaskom kroz nos zrak se zagrijava, ovlažuje i filtrira. Ukoliko se adenoidno tkivo jako uveća može smanjiti ili potpuno onemogućiti protok zraka kroz nos. Djeca dišu na usta, u početku pri spavanju, uz hrkanje. Kod uznapredovale obstrukcije nosa dišu na usta i u budnom stanju. Uz to se javlja kašalj zbog slivanja sekreta niz zadnji zid ždrijela. To povećava broj upala donjih disajnih puteva, pojavu bronhitisa, astme i povećanje pritiska u plućnoj cirkulaciji a posljedično i opterećenje srca.

Treći krajnik se nalazi u blizini ušća Eustahijevih tuba koje povezuju srednje uši sa ždrijelom. Funkcija tuba je da omoguće ulazak zraka u srednje uho, održaju konstantan pritiska unutar komorice što je potrebno za funkcioniranje slušnih koščica. Ukoliko uvećano adenoidno tkivo pritišće na ušće to remeti funkciju tube. Upala adenoida se može prenijeti i na tubu, te na srednje uho. Može nastati akutna upala srednjeg uha. Kod duže obstrukcije tube srednje uho se ispunjava  sekretom što remeti pokretanje slušnih koščica i dovodi do nagluhosti. Djeca starija od 3 godine obično mogu reći da slabije čuju , što je i najčešći razlog odlaska specijalisti i dijagnosticiranja sekretorne upale uha. Ukoliko dijete gleda televiziju sa pojačanim tonom, ne odaziva se na poziv kada je okrenuto leđima ili je u drugoj prostoriji, naginje glavu u određeni položaj možete posumnjati da ne čuje dobro. Za dijagnozu se koristi, ORL pregled, timpanometrija , kod djece starije 4 godine i audiometrija. Ukoliko se nakon 3 mjeseca konzervativne terapije stanje ne normalizira često se pristupa operativnom tretmanu. To može biti miringotomija- rez na bubnjiću, drenaža sekreta sa ili bez ugrađivanja cjevčica u bubnjić, adenotomija- odstranjenje trećeg krajnika. Pravovremeni tretman sprečava trajno oštećenje sluha.

Hronično uvećanje trećeg krajnika može biti uzrok i čestih upala sinusa i glavobolje. Kod djece sinusi nisu u potpunosti formirani tako da su ipak simptomi vezani za uho češći. Dugotrajno začepljenje nosa dovodi do hipoksije – smanjene količine kisika a to remeti opšte stanje, spavanje, ponašanje, koncentraciju, učenje. Sleep apnoe, period tokom spavanja u kojem dijete ne diše u trajanju 5-10 sekundi prekida se dubokim udahom. Ove epizode se mogu tokom jedne noći ponavljati desetke puta, zbog čega je dijete umorno . Ovakav poremećaj sna može stvoriti problem i sa noćnim mokrenjem.

Često su istovremeno sa uvećanim trećim krajnikom uvećani i krajnici u ždrijelu- nepčane tonzile. Veličina ovih krajnika pri akutnoj upali ili bez nje može biti razlog slabijeg apetita, nagona na povraćanje, poremećaja govora i gutanja. Terapija hronično uvećanih krajnika može biti odstranjenje. Zadnjih 10 godina se mnogo opreznije pristupa ovom zahvatu. Naime krajnici pretstavljaju dio imunološkog sistema i nastoje se očuvati što duže. Kod djece do 6 godina ukoliko su krajnici toliko uvećani da čine mehaničku smetnju a nisu hronično upalno promijenjeni može se uraditi tonzilotomija laserom – parcijalno smanjenje krajnika.

Adenoidne vegetacije tokom nekoliko godina mogu dovesti do poremećaja razvoja gornje vilice. Zbog toga dijete ima tzv facies adenoidea- adenoidno lice koje odlikuje uzak korijen nosa, izbrisane brazde između nosa i gornje usne, kratka gornja usna, vidljive desni, visoko –gotsko nepce, poremećaj rasporeda zuba, poluotvorena usta , izbačena donja vilica, te pomalo priglup izgled.

Prirodan tok razvoja trećeg krajnika je njegovo uvećanje , maksimalna veličina od 3.do 5. godine, a potom postepeno spontano smanjivanje. Liječimo akutne infekcije koje dovode do pogoršanja a hirurškom tretmanu se pristupa ukoliko se jave komlikacije koje se ne mogu riješiti konzervativno. Prije 3. godine života samo izuzetno se pristupa operaciji.

ULTRAZVUK KUKOVA DOJENČADI

Razvojni poremećaj zgloba kuka predstavlja najčešću deformaciju lokomotornog sistema. Prema statistikama 2-4,5% novorođenčadi ima neke od promjena koje ubrajamo u ovu deformaciju .To su displazija acetabuluma odnosno nerazvijenost čašice zgloba kuka , zatim djelomično iščašenje- subluksacija, te potpuno iščašenje- luksacija. U suštini se radi o  neadekvatnom kontaktu između glavice bederne kosti i čašice zgloba na zdjelici.

Etiologija nije jasna, ali se znaju faktori rizika:  genetska predispozicija, smanjena količina plodove vode , smanjenje prostora u uterusu u zadnjem trimestru trudnoće, zatim  položaj zadkom pri porodu, ženski spol. Pojačano lučenje ženskih hormona u trudnoći utiče na labavost ligamenata novorođenčeta.

Ultrazvučna dijagnostika predstavlja idealan način dijagnoze ovog poremećaja. To je brza i jednostavna metoda, koja za dijete ne predstavlja rizik a može se ponavljati po potrebi.  Idealno bi bilo da se još u porodilištu obavi prvi pregled. Kod nas se iz organizacionih razloga preporučuje pregled sa 6 sedmica starosti kada je kuk dobro vidljiv , a već je prošao period „dozrijevanja“ nakon rođenja. Rentgensko snimanje kuka se ne preporučuje do 3 mjeseca starosti, jer se hrskavične strukture kuka ne prikazuju na rentgenu. Osim toga zbog zračenja ova metoda je rezervisana uglavnom za patološke slučajeve. Klinički pregled može biti djelomično vodič u dijagnozi, ali nalaz može biti potpuno uredan a da se ultrazvukom nađe poremećaj. Popratni zvučni fenomeni pri manipulaciji zglobom nemaju značaj. Asimetrija kožnih nabora bedra i ograničenje pokreta samo su znaci upozorenja.

Postoji nekoliko metoda ultrazvučnog pregleda kukova od kojih se najčešće primjenjuje metoda po austrijskom ortopedu Grafu. Prema ovoj metodi dječiji kukovi se klasificiraju u  tip Ia i Ib što je  uredan nalaz, tip II a-, IIa+ gdje se preporučuje široko povijanje i kontrola za mjesec dana, II b gdje se obično  počinje terapijom Grafovim gaćicama. Tip IIc(g), tip D, tip III, tip IV predstavljaju poremećaje koji zahtijevaju ozbiljan ortopedski tretman.

Dijagnoza razvojnog poremećaja zgloba kuka bi se trebala postaviti do 3 mjeseca starosti. Smatra se da se konzervativnim liječenjem započetim od rođenja može riješiti gotovo 100%  poremećaja,  a u slučaju započinjanja tretmana poslije 3. mjeseca života oko 80%. Najlošiju prognozu imaju djeca kod kojih se preventivni ultrazvučni pregled ne provede, već se kad prohodaju primijete nepravilnosti u hodu. Tada je često neophodan operativni zahvat. Neprepoznat  i neliječen razvojni poremećaj zgloba kuka predstavlja visoki rizik za razvoj rane artroze kuka u odrasloj dobi.

Povijanje djeteta sa ispruženim nogama uz fiksaciju je srećom napuštena metoda , jer ovaj položaj pospješuje iščašenje nezrelog kuka novorođenčeta. Širokim povijanjem u „žabljem“  položaju često dolazi do spontanog „dozrijevanja“ kuka koji na početku i nije bio idealan. Najbolje je da ultrazvuk uradite u prvim sedmicama života i olakšate sebi i svojoj bebi.

ULTRAZVUK MOZGA U PEDIJATRIJI

Zahvaljujući postojanju velike fontanele,  hrskavične zone na glavi novorođenčeta, moguće je ultrazvukom prikazati strukture mozga djeteta. Ova metoda omogućava dijagnostiku i praćenje dinamike promjena na mozgu , ponavljanim pretragama koje ne opterećuju dijete zračenjem . Kod nekih promjena ultrazvuk je metoda izbora, dok je kod strukturalnih promjena moždanog tkiva potrebno dopuniti CT i MRI. Praćenje novorođenčeta, posebice preterminskog ,smeštenog u inkubator, nezamislivo je bez ultrazvuka. Ovom metodom , bez sedacije, anestezije ili kontrasnih sredstava, uz minimalnu manipulaciju djetetom moguće je pratiti npr. intrakranijalno krvarenje ili hipoksično-ishemične promjene na mozgu kojima su posebno sklona preterminska novorođenčad.

Ultrazvuk mozga se preporučuje uraditi kod novorođenčadi sa gestacijom ispod 32 tjedna, kod perinatalne asfiksije, sepse, meningitisa, šoka, teške anemije, konvulzija. Dalje novorođenčad sa makrocefalijom ( obim glave iznad percentilnih granica), sa znacima povećanog intrakranijalnog pritiska, sa nekom neurološkom simptomatologijom, kod sumnje na intrakranijalno krvarenje preporučuje se ultrazvuk mozga. Nakon teškog i produženog vaginalnog poroda sa korištenjem vakuum ekstrakcije poželjno je napraviti ultrazvuk. Tokom dojenačke dobi svako dijete koje ima odstupanje u motoričkom razvoju u smislu sniženog ili povišenog tonusa mišića, držanja glavice, rotacije, pojačane razdražljivosti, veličine glave uz neuropedijatrijski nalaz bi trebalo imati i ultrazvuk mozga. Djeca sa produženom novorođenačkom žuticom uz pozitivne nalaze TORCH infekcije također su indicirana za ovu pretragu. Veličina fontanele može tehnički ograničavati izvođenje ultrazvuka. Do 6 mjeseci starosti fontanela uglavnom dozvoljava adekvatan pregled. Zatvaranje fontanele očekujemo od 9. – 16. mjeseca starosti.

Ultrazvučno se mogu prikazati hemisfere (polovice ) mozga, njihov položaj i simetričnost, girizacija površine mozga, ehogenost moždanog tkiva, prostor između mozga i kosti, moždane komore, njihov položaj i veličina, plexus chorioideus (struktura koja proizvodi likvor), zatim corpus callosum (komunkacija lijeve i desne polovice mozga), dalje mali mozak i moždano deblo . Doplerom se mogu prikazati krvni sudovi , a standardnim ultrazvukom je moguće vidjeti promjene na krvnim sudovima u smislu kalcifikacija i cističnih proširenja. Krvarenje u komorama i parenhimu mozga, otok moždanog tkiva, proširenje moždanih komora zbog nakupljana likvora, ciste, tumorske mase i druge patološke promjene mogu se vidjeti ultrazvukom. U novorođenačkoj dobi važno je kod rizične djece pratiti dinamiku promjene. npr ako postoji krvarenje prati se obim krvarenja, otok i reakcija okolnom moždanog tkiva, a kasnije resorpcija hematoma. Neka oštećenja mozga su češća kod prijevremeno rođene djece , druga kod terminske djece. Porodna trauma, nedostatak kisika, promjene koncentracije CO2 u krvi, promjene krvnog pritiska, venski zastoj tokom kontrakcija pri porodu mogu izazvati krvarenja ili hipoksično- ishemične promjene na mozgu koje se vide ultrazvučnim pregledom.
Infekcije tokom trudnoće, prvenstveno TORCH  (toksoplasma, rubela, citomegalo CMV, herpes )ostavljaju specifične promjene na strukturama mozga , npr kalcifikacije.  Često pri ultrazvučnom pregledu nađemo tzv. talamostriatalnu vaskulopatiju, a naknadnim pretragama pozitivan  CMV. Ova infekcija može uzrokovati i upalne promjene jetre i produženu žuticu. Kod aktivne infekcije treba odložiti vakcinaciju.

Hidrocefalus , proširenje moždanih komora sa povećanjem intrakranijalnog pritiska je stanje koje se prati ultrazvučno. Također postavljanje drenaže i postoperativni tok kontrolišu se ultrazvukom u novorođenačkoj i ranoj dojenačkoj dobi dok to dozvoljava fontanela. Kod hidrocefalusa dojenačke dobi fontanela obično ostaje duže otvorena.

Kod preterminske novorođenčadi, posebno sa postnatalnim komlikacijama provede se ultrazvuk mozga tokom boravka u bolnici. Djeca rođena u terminu , bez većih komlikacija uglavnom ostaju bez ove pretrage. Iz tehničkih razloga ultrazvuk mozga je rezervisan za djecu sa nekim rizikom ili neurološkim problemom. U budućnosti bi ultrazvuk mozga trebao biti rutinski pregled kao npr. ultrazvuk kukova. To bi omogućilo da se otkriju neke urođene malformacije mozga, hidrocefalus u razvoju, klinički neupadna krvarenja u mozgu, proberu novorođenčad sa povećanim rizikom za neuromotorni razvoj, kasnije poremećaje ponašanja ili učenja. Preventivnim ultrazvukom mozga probrala bi se  novorođenčad kod kojih bi trebalo odgoditi vakcinaciju, provesti genetsko ispitivanje ili ih uključiti u fizikalnu habilitaciju, odnosno provesti neki medikamentozni tretman. Tako bi se mogle smanjiti  posljedice nekih stanja i postići bolji rezultati psihomotoričkog razvoja djece sa rizikom.

UPALE SREDNJEG UHA – vakcinacija nova mogućnost prevencije

Do kraja treće godine čak 75% djece ima jednu upalu uha, a jedna trećina te djece i ponovljene epizode. Ova visoka učestalost upale uha povezana je sa specifičnom građom Eustahijeve tube koja je kratka i široka, te razvijenijim limfnim tkivom, odnosno čestom hipertrofijom tonzila i adenoida. Upale se češće javljaju kod djece hranjene na flašicu, izložene pasivnom pušenju i djece koja su zbog boravka u kolektivu više izložena respiratornim infekcijama.

Obično upali uha prethodi nekoliko dana simptoma rinitisa odnosno začepljenog nosa sa ili bez sekrecije i kašlja. Povišena temperatura se može javiti zajedno sa drugim simptomima upale uha kao  što su bol, razdražljivost, nemir, plač, odbijanje jela. Kod dojenčadi je moguće povraćanje i proljev. Ponekad bolest počinje intenzivnim bolom u uhu koje prema uzrastu dijete zna da opiše ili samo po promjeni ponašanja sumnjamo na nju. Sekrecija iz ušnog kanala pretstavlja ozbiljan problem i može biti znak perforacije bubnjića usljed gnojne upale uha. U ovom slučaju drenažom gnojnog sadržaja obično se smanjuje intenzitet boli.

Dijagnoza se postavlja pregledom uha otoskopijom, uz pregled ždrijela i nosa. Crvenilo bubnjića se može pojaviti i kod prehlade ili plača djeteta te nije razlog za automatsko davanje antibiotika. Pritiskom na uho ili povlačenjem ušne školjke bolnost se javlja kod upale vanjskog slušnog kanala. Ovo je upala koja zahvata kožu i češće se javlja ljeti zbog kupanja u bazenima. Može ali i ne mora biti praćena upalom srednjeg uha.

Zbog otoka sluznice ždrijela , adenoida ( trećeg krajnika) i sluznice  Eustahijeve tube srednje uho se slabije ventilira, nema dotoka novog zraka, te nastaje potpritisak uz osjećaj začepljenja, boli i smanjenje sluha. Prvi simtomi mogu biti samo zbog promjene pritiska, da bi kasnije došlo do kolonizacije virusima ili bakterijama iz ždrijela uz razvoj upale. Ukoliko je duže vrijeme smanjen ulazak zraka u uho npr. zbog uvećanja adenoida dolazi do sekrecije tečnosti u prostor oko slušnih koščica i do slabljenja sluha. Ova pojava može biti prolaznog karaktera, ako se poboljša ulazak zraka u uho.

Najčešći bakterijski uzročnici upale uha su Streptococcus pneumoniae, Haemophylus influenzae , Moraxella catarhalis. Ove bakterije su uglavnom pristupačne antibiotskoj terapiji. Neliječene i ponavljane upale uha mogu imati ozbiljne posljedice na sluh . U akutnoj fazi, ukoliko se ne liječi adekvatno, upala srednjeg uha se može proširiti na okolne strukture, čak i do mozga.

Prevencija upale uha

  • Dojenje smanjuje učestalost upala uha
  • Izbjegavati hranjenje djeteta flašicom bez kontrole u krevetiću
  • Održavati toaletu nosa svakodnevno, spriječiti začepljenost nosa
  • Naučiti dijete što ranije da ispuše nos
  • Uključivanje u kolektiv po mogućnosti odložiti do 3 godine starosti
  • Redovno vakcinisati dijete
  • Vakcinisati dijete protiv Streptococcus pneumoniae, najčešćeg uzročnika upale uha.

Vakcinacija protiv Streptococcus pneumoniae

Postoji jako mnogo oblika ove bakterije, no oboljenja uzrokuju samo oni sojevi koji su obavijeni polisaharidnom kapsulom. Kapsula je osnovni patogeni faktor i odbrambeni mehanizam bakterije. Do dobi od oko 2 godine, dječiji imuni sistem nema pravog odgovora na polisaharidnu pneumokoknu kapsulu. Dozrijevanjem, postaje sposoban reagirati na pneumokokni polisaharid, stvaranjem visokoafinitetnog imunoglobulina G (IgG).

Streptococcus pneumoniae se često može naći u gornjem respiratornom traktu zdravih ljudi i djece. Uobičajeno izaziva upalu uha, grla, sinusa, a usljed slabljenja imuniteta, može izazvati i invazivne oblike infekcije , opasne po život, kao što je meningitis, pneumonija i bakterijemija.  Svake godine, u svijetu se liječi oko 156 miliona slučajeva djece oboljele od pneumonije. Pneumokok je najčešći uzročnih teških oblika pneumonija, što objašnjava činjenicu da ovaj oblik pneumonije uzrokuje približno 1 od 5 smrti djece, širom svijeta. Pneumokokni meningitis se najčešće javlja kod djece mlađe od 2 godine i kod odraslih starijih od 65 godina. Čak 20% oboljelih zavši smrtno  (1 od 6 oboljele djece), dok približno 25% preživjelih može imati teške posljedice, kao što su gubitak sluha, epilepsija, problemi u učenju i ponašanju (naročito kod beba i male djece), problemi sa pamćenjem, umor i kontinuirane glavobolje. Pneumokokna bakterijemija je izrazito ozbiljno stanje, koje u 20% slučajeva završi smrtno. Javlja se kao komplikacija drugih invazivnih oboljenja, npr.pneumokokne pneumonije.

Bakterija se prenosi direktnim kontaktom ili  kapljičnim putem. Često nosioci, pogotovu djeca, prenose pneumokoke okolo, a da sami nemaju nikave simptome niti znakove bolesti.

Aktuelna terapija pneumokoknih oboljenja se zasniva na upotrebi antibiotika, u prvom redu penicilina. Invazivne pneumokokne bolesti su potencijalno opasne po život i zahtijevaju hitni antibiotski tretman. Akutni otitis media nije invazivno oboljenje, ali je izuzetno često, te samim tim, vodi učestaloj upotrebi antibiotika. Česta upotreba antibiotika dovodi do razvoja rezistencije, pa samim tim i tretman pneumokoknih bolesti postaje teži. Zbog svega ovoga, vakcinacija, kao prevencija nastanka pneumokoknih infekcija, sve više dobiva na značaju. Pneumokokna vakcina pruža zaštitu protiv infekcije uzrokovane različitim serotipovima pneumokoka.

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji od svih raspoloživih javno-zdravstvenih mjera, vakcinacija ima najveći izgled da smanji broj novih slučajeva oboljelih od pneumokoknih oboljenja. Vakcina se može dati istovremeno sa drugim vakcinama koje su u redovnom kalendaru vakcinacije.

U BiH su registrovane i dostupne dvije vrste vakcina:

  • Polisaharidna vakcina protiv pneumokoka koja štiti protiv 23 tipa S. pneumoniae. Koristi se uglavnom za vakcinaciju odraslih i djece od navršene druge godine života.
  • Pneumokokna polisaharidna konjugovana vakcina štiti od 10 tipova pneumokoka. Koristi se za vakcinaciju dojenčadi i male djece od 6 sedmica do 5 godine starosti.

Studije su pokazale efikasnost pneumokoknih vakcina kako u prevenciji oboljenja kod djece, tako i kod odraslih, stvaranjem kolektivnog imuniteteta. Pneumokokna vakcina je bez sumnje, efikasno sredstvo smanjenja tereta pneumokoknih infekcija i poboljšanja  zdravlja cjelokupne populacije.

URINARNE INFEKCIJE

Uz infekcije respiratornog sistema, te proljev i povraćanje infekcije urinarnog sistema spadaju među najčešće infekcije kod djece. Uglavnom su izazvane bakterijama, od kojih je najčešći uzročnik Escherichia coli. Virusi također mogu izazvati upale mokraćnog mjehura, praćene čak pojavom krvi u urinu, sa sterilnom urinokulturom.

Klasične simptome urinarne infekcije kao što su često i bolno mokrenje, nagon na mokrenje uz neefektivno izmokravanje vrlo malih količina urina, bolovi u lumbalnoj regiji i donjem dijelu stomaka , sa ili bez povišenja temperature susrećemo kod djece predškolskog i školskog uzrasta. Dojenčad i mala djeca koja još uvijek ne kontrolišu mokrenje imaju nespecifične simptome kao što su nenapredovanje na težini, povraćanje, proljev, bolovi u stomaku, plač, a često je prvi znak povišena temperatura. Promjena boje i mirisa urina može pobuditi sumnju na urinarnu infekciju. Visoka temperatura pri urinarnoj infekciji je znak upale bubrega, dok afebrilan tok bolesti uz izražene dizuričke tegobe ( često i bolno mokrenje) više govori u prilog upali mokraćnog mjehura.

Dijagnoza urinarne infekcije se postavlja na osnovu analize urina, urinokulture, te nalaza krvi, prvenstveno povišenih leukocita i CRP. Prije započinjanja antibiotske terapije obavezno je dati uzorak za urinokulturu, da bi kasnije mogli pratiti i eventualno korigovati terapiju. Ultrazvuk urinarnog sistema kod djece se preporučuje već kod prve infekcije radi isključenja eventualnih urođenih anomalija koje pretstavljaju trećinu svih urođenih anomalija kod ljudi. Ultrazvukom se također može posumnjati ili potvrditi prisustvo VUR-vezikoureteralnog refluksa ( vraćanje mokraće iz mjehura preko mokraćovoda do bubrega).

Prisustvo bakterija u urinu se označava kao bakteriurija. Ukoliko nije praćeno prisustvom leukocita u urinu, bez simptoma infekcije, a pogotovo ako je broj bakterija manji od 100 000 u ml urina kod djece koja nemaju pridružene bolesti bubrega ovo stanje se ne tretira antibioticima. Escherichia coli se nalazi u crijevima i na koži oko čmara i genitalija. Ulazna vrata u urinarni sistem pretstavlja uretra ,odnosno mokraćna cijev. Bakterije stalno dospijevaju na sluznicu urinarnog trakta, ali odbrambeni mehanizmi sluznice i baktericidna svojstva urina sprječavaju da svako prisustvo bakterija završi infekcijom. Predispozicije za infekciju su anomalije urinarnog trakta, VUR- vezikoureteralni refluks , neurogeni mjehur , snižen imunitet sluznice. Osim toga gustoća, lokalizacija i pristupačnost receptora za koje se bakterije vežu na sluznici su vrlo bitni za sklonost prema infekcijama sa E. coli. Ovo objašnjava zašto je neko bolji domaćin za E. coli i zašto se bakteriurija ponavlja. Pregled genitalija je obavezan kod sumnje na urinarnu infekciju. Neadekvatna higijena prije uzimanja uzorka urina često daje lažno pozitivne rezultate. Kod neobrezanih dječaka obavezno je prevući kožicu pri čišćenju genitalija, a kod djevojčica odstraniti sve naslage između malih i velikih usana. Prisustvo fimoze kod dječaka ili sinehije odnosno srasta malih usana genitala djevojčica može biti uzrok bakteriurije ili uroinfekcije.

 VUR- vezikoureteralni refluks

U dječijoj dobi VUR je najčešći problem urinarnog trakta koji zahtijeva višegodišnje praćenje djeteta. Može biti posljedica funkcionalne nezrelosti izvodnih kanala ili anatomskih odnosa ušća mokraćovoda u mokraćni mjehur. Povišenjem pritiska punjenjem mjehura, a također i u aktu pražnjenja sa kontrakcijom mišića mjehura dolazi do vraćanja dijela mokraće nazad u mokraćovod i do bubrega.Posljedično dolazi do proširenja mokraćovoda, proširenja izvodnih kanalića bubrega a na kraju do oštećenja tkiva bubrega. Ova situacija pogoduje ponavljanim uroinfekcijama koje ostavljaju tragove na tkivu bubrega i njegovoj funkciji. Ultrazvuk je prva metoda vizualizacije bubrega pri kojoj se može vidjeti ili posumnjati na proširenje kanalnog sistema bubrega. MCUG- mikciona cistourografija potvrđuje ili isključuje ovu dijagnozu ali pretstavljaja metodu sa zračenjem. U novije vrijeme nam je dostupna i srodna metoda UMCG-ultrazvučna mikciona cistografija gdje bez zračenja ultrazvukom možemo obaviti ovaj pregled. Ovisno o stupnju VUR-a terapija je konzervativna sa redovnim praćenjem stanja urina, urinokultura i ultrazvuka uz eventualnu antibiotsku profilaksu. Kod višeg stupnja može se raditi endoskopska korekcija ubrizgavanjem Deflux-a , a za najteže slučajeve je predviđen operativni tretman. Cilj praćenja i terapije je sačuvati tkivo bubrega od oštećenja. Veliki broj djece sa manjim stupnjem refluksa tokom nekoliko godina ima spontanu normalizaciju stanja.

Kako spriječiti urinarnu infekciju

  • Uzimanje dovoljnih količina tečnosti i često mokrenje olakšava ispiranje već prisutnih bakterija i sprječava njihovo množenje u urinarnom traktu. Ciljano napominjite djecu na mokrenje svaka 2 sata.
  • Jednokratne pelene su dobra podloga za razvoj bakterija, jer stvaraju vlažnu i toplu sredinu. U takvim uslovima se lakše stvara i sinehija malih usana koja često zahtijeva lizu odnosno raskidanje. Pelenski osip također može pogodovati infekcijama. Redovno mijenjajte pelene , a poslije stolice odmah. Čim uzrast djeteta dozvoljava odvikavanje od pelena potrudite se da to i uradite. Ljeto je idealno vrijeme za za ovu akciju.
  • U ljetnom periodu kupanje u bazenima i moru povećava pothlađivanje i učestalost urinarnih infekcija. Vodite računa o stanju vode u bazenima i presvlačenju kupaćih kostima.
  • Ekstrakt brusnice je poznati prirodni dezinficijens urotrakta, može se davati u obliku čaja ili sirupa.
  • Kod nejasnih stanja nenapredovanja djeteta, temperaura bez vidljivog razloga bolesti provjerite urin.
VODA

Voda čini 80 % tijela novorođenčeta. Do kraja prve godine taj procenat se smanji na 65 %. Kod odraslog muškarca udio vode je  60% a kod žene, zbog većeg udjela masnog tkiva koje slabije veže vodu 55%. Bilanca vode i elektrolita usko je povezana i mora biti u ravnoteži. Dnevne potrebe vode zavise od dobi djeteta i uslova u kojima se nalazi. Dojenče treba 100-150 ml vode na 1kg tjelesne mase. Dijete težine 10-20 kg treba 1000 ml + 50 ml na svaki kg težine iznad 10 kg. Dijete iznad 20 kg treba 1500 ml + 20 ml na svaki kg iznad 20 kg. Što znači da npr dojenče od 8 kg bi trebalo popiti za dan minimalno 800-900 ml tečnosti. Majčino mlijeko je u ovoj dobi idealan izvor i vode i hranjivih materija. Djeci hranjenoj adaptiranim mlijekom treba dodavati vodu. Unos vode je uglavnom hranom i pićem. Manji dio vode, oko 10 % nastaje oksidacijskim procesima u organizmu. Gubitak vode iz tijela je oko 50 % mokraćom, 3-10% stolicom, preko kože 25% i disanjem oko 15%.

Dodatni gubici vode

  • Fizička aktivnost
  • U stanjima ubrzanog  disanja npr. temperatura, respiratorne infekcije, bolesti srca, metabolički poremećaji  gubitak tečnostii preko sluznice disajnih organa je 20-50%.
  • Kod tjelesne temperature iznad 37 C za svaki stupanj se povećava gubitak vode za 10-12 %.
  • Pri temperaturi okoline preko 30 C pojačava se gubitak vode preko kože, te treba 30 ml tečnosti na 1 kg težine više.
  • Kod proljeva i povraćanja  treba dodati na dnevne potrebe 25- 50 ml na 1 kg težine ovisno od broja stolica i povraćanja.
  • Povećani gubitak mokrenjem kod bolesti bubrega, dijabetesa i dr. stanja nadoknađuje se prema izmjerenom gubitku.

Gubitak vode uvijek je praćen manjim ili većim gubitkom minerala, te se u nadoknadi mora voditi računa i o tome. Kod bolesti najsigurnija nadoknada je rastvorima za rehidraciju.

Dehidracija

Dehidracija je stanje smanjene zalihe vode i elektrolita u organizmu. Djeca su sklonija dehidraciji jer imaju veći protok vode na jedinicu tjelesne mase od odraslih. Iako imaju osjećaj žeđi , ovisna su od odraslih koji nekad ne prepoznaju tu njihovu potrebu . Bubrezi dojenčeta imaju manju moć koncentracije, što smanjuje mogućnost štednje vode. Površina tijela je velika u odnosu na masu, te su gubici vode kao i toplote preko kože veći.  Djeca češće dolaze u stanja povišene temperature, proljeva , povraćanja nego odrasli što povećava i učestalost poremećaja bilance vode.

Simptomi dehidracije

  • Blaga dehidracija praćena je osjećajem žeđi zbog koje je dijete plačljivo i nervozno, suhim sluznicama, nedostatkom suza.
  • Kod umjerene dehidracije smanjuje se količina mokraće, suhe su sluznice usta i jezika, jezik je ljepljiv i obložen, smanjena je napetost kože, javljaju se  podočnjaci, „ ušiljen nos“. Dijete može biti razdražljivo ali i letargično i malaksalo.
  • Kod teške dehidracije javljaju se simptomi hipovolemičnog šoka bljedilo, hladne šake i noge, ubrzan puls, slab puls, malaksalost,  poremećaji svijesti, konvulzije zbog dehidracije mozga.

Hiperhidracija  

Hiperhidracija je stanje povećane količine vode u tijelu. Kod odraslog čovjeka do pojave otoka može se akumulirati i do 5 l vode oko 8% težine. Kod djeteta je to proporcionalno manje . Hiperhidracija se javlja puno rjeđe od dehidracije. Uglavnom je povezana za bolesti bubrega, zatajenje srca, traumu ili upalu mozga, ali može biti uzrokovana i neadekvatnom infuzionom terapijom ili davanjem vode bez nadoknade minerala. Osnovni simptom je otok mekih tkiva i donjih dijelova tijela. Najteži simptomi nastaju zbog otoka mozga.

Kako spriječiti poremećaj bilance vode

  • Pratite unos tečnosti, uključujući i mlijeko kao glavni izvor vode i hrane za dojenče.
  • Dojeno dijete u uslovima većih gubitaka tečnosti i u ljetnim mjesecima dojite češće.
  • Kod pripreme adaptiranog mlijeka pratite  striktno upute , jer veća količina suhog praška ne povećava samo kalorijski unos već i minerale, te duže davanje koncenriranog mlijeka može dovesti do dehidracije. Iz tog razloga se razrjeđuje i kravlje mlijeko djeci do 6 mjeseci.
  • Bolesnom djetetu sa povišenom temperaturom, ubrzanim disanjem, kašljem, curenjem nosa, proljevom, povraćanjem povećajte unos tečnosti vodeći računa i o mineralima.
  • Pri visokim temperaturama vazduha obucite dijete lagano da se manje znoji i umjerenije diše, ograničite boravak na suncu i fizičke aktivnosti djece . Nikad ne ostavljajte dijete u autu bez klimatizacije i bez nadzora, jer to za kratko vrijeme može dovesti do pregrijavanja djeteta. Nudite stalno djeci vodu, osvježavajuće napitke, sladoled, voće i sl. Omogućite im da se rashlade kupanjem, tuširanjem.
  • Ukoliko ste primijetili da dijete manje mokri , povećajte unos vode.
  • Ukoliko dijete mokri puno sa ili bez povećanog unosa vode , upiški se često i kad bi već trebalo da kontrolira mokrenje obratite se ljekaru. Prvi simptomi šećerne bolesti – diabetes mellitus  mogu biti žeđanje i obilno mokrenje, a simptomi diabetes insipidus mokrenje niskokoncentrirane mokraće.
  • Prisustvo otoka lica, područja oko očiju, donjih ekstremiteta je sigurno razlog za posjetu ljekaru.
ZAUŠNJACI / MUMS

Epidemijski parotitis, mumps ili zaušnjaci je oboljenje izazvano virusom parotitisa. Najčešće obolijevaju djeca u dobi 5-9 godina, ali manje epidemije se javljaju i u kolektivima djece predškolskog uzrasta i među adolescentima. Dojenče do 6 mjeseci zaštićeno je majčinim antitijelima , ukoliko ih ona ima. Virus se prenosi pljuvačkom, direktnim kontaktom, kapljičnim putem i urinom. Inkubacioni period, odnosno period od kontakta s virusom do pojave simptoma je 14-24 dana. Bolesnik je najviše zarazan za okolinu jedan dan prije pojave otoka ,tokom akutne faze i tri dana nakon povlačenja otoka pljuvačnih žlijezda. Iz pljuvačke i urina moguće je izolirati virus i u dužem periodu od navedenog.

Približno 30-40 % infekcija su subkliničke, što znači bez potpuno razvijene kliničke slike. Mogu se javiti povišena temperatura, bol u mišićima, posebno vratu, glavobolja i malaksalost. Glavna klinička manifestacija , po kojoj je bolest i dobila ime je otok pljuvačnih žlijezda. Najveća pljuvačna žlijezda, parotida nalazi se uglavnom ispred uha. Manje pljuvačne žlijezde su ispod donje čeljusti i ispod jezika. Bolest može početi pojavom bolnog otoka pljuvačne žlijezde ispod uha, preko ruba donje čeljusti i ispred uha na obrazu. Koža i meka tkiva su otečena , topla i bolna. Žvakanje i dodir otečene regije izaziva bol. Otok se razvije tokom 1-3 dana i traje nekoliko dana. Ne moraju istovremeno biti zahvaćene obje strane, a u četvrtini slučajeva otok je jednostran. Izvodni kanal parotidne žlijezde koji se nalazi sa unutrašnje strane obraza uz gornje kutnjake je otečen i crven. Dijagnoza se obično postavlja na osnovu kliničke slike ,ali postoje i serološke pretrage za potvrdu dijagnoze. Laboratorijski nalaz povišene amilaze, te smanjenje ukupnog broja leukocita uz relativni porast limfocita govori u prilog virusnog parotitisa. Upala parotidne žlijezde može biti izazvana i nekim drugim virusima i bakterijama, najčešće stafilokokom. Terapija epidemijskog parotitisa je mirovanje, lokalno hladni oblozi na otečeno mjesto, antipiretici kod povišene temperature.

Osim upale pljuvačnih žlijezda virus izaziva i meningoencefalitis , te je zbog toga vrlo bitno mirovanje pacijenta. Kod adolescenata i odraslih muškaraca ciljni organ virusa je često testis. Upala nerijetko završava smanjenom fertilnošću. Često je upalom pogođen i pankreas ( gušterača), te se zbog toga također preporučuje mirovanje i lagana dijeta. Zahvaćenost drugih organa kao što su štitna žlijezda, jajnici, suzne žlijezde, srce i zglobovi se javljaju rjeđe. Prognoza bolesti kod djece je odlična. Infekcija obično ostavlja trajni imunitet, mada su zabilježeni i slučajevi ponovnog oboljevanja.

Prevencija: Vakcina protiv zaušnjaka je u redovnom programu vakcinacije , u sklopu MRP vakcine (Morbili-krzamak, Rubeola, Parotitis-zaušnjaci) . Vakcinacija se provodi sa 12 mjeseci starosti, a revakcinacija u 6. godini. Nakon primovakcinacije efikasnost vakcine je oko 96 %. U različitim zemljama šema vakcinacije se razlikuje ,ali se insistira na revakcinaciji. Zbog procesa proizvodnje vakcine alergija na jaje i piletinu je jedna od kontraindikacija za vakcinaciju. Kod djece je alergija na jaje obično prolaznog karaktera, te se nakon nekoliko godina, po alergotestiranju i praktičnom dokazu prestanka alergije ipak većina djece može vakcinisati. U slučaju oboljevanja člana porodice trudnice u prvom trimestru i muškarci koji nemaju imunitet ne bi trebali njegovati bolesnika.

ZOONOZE / BOLESTI I LJUDI I ŽIVOTINJA

Zoonoze su bolesti od kojih mogu oboljeti i životinje i ljudi. Prenose se ujedom, ogrebom, kontaktom sa slinom, izmetom i mokraćom životinja . Također je moguća zaraza  konzumacijom mesa zaraženih životinja, te neopranog voća i povrća kontaminiranog izlučevinama životinja. Zaraza je moguća i indirektnim kontaktom preko zemlje i pijeska.

Kućni ljubimci pas i mačka mogu biti izvor zaraze, ali se to dešava rijetko ukoliko se prema životinji odnosite odgovorno i redovno je vakcinišete, čistite i tretirate protiv parazita i buha.  Životinje koje borave vani , u dvorištu i slobodno se kreću, love miševe i druge sitne glodare, jedu sirovo meso mogu se zaraziti i biti izvor opasnosti za ljude. Posebnu opasnost pretstavljaju psi lutalice i mačke koje se slobodno kreću u okolini. Nažalost većina dječijih igrališta u našim gradovima nije ograđena i pristup životinjama nije kontrolisan. Iz tog razloga ova mjesta mogu biti potencijalna opasnost za zarazu, tokom igre u pijesku koji je kontaminiran izlučevinama životinja ili direktnim kontaktom sa životinjama.

Bjesnilo je najteža zoonoza  koja je smrtonosna za životinje i ljude. Mogu oboljeti  divlje šumske životinje, najčešće lisice i zečevi , ali i psi i mačke s kojima  ljudi češće dolaze u kontakt. Vakcinacija pasa je obavezna, ali se preporučuje vakcinisati  i mačke. U slučaju ujeda psa obavezan je pregled kod ljekara, obrada rane, bez šivanja osim ako se radi o velikim ranama, antibiotska terapija i zaštita od tetanusa . Vakcinacija protiv bjesnila ovisi od epidemiološke situacije. Zavisi  od toga da li je pas vakcinisan ili ne, poznatog vlasnika ili lutalica, kakvo je zdravstvno stanje životinje, mogućnosti izolacije i posmatranja ponašanja.

Toksoplazmoza je oboljenje kojeg se najviše plaše trudnice, jer  infekcija majke i  prenos  na plod može imati fatalne posljedice , sa oštećenjem mozga, oka i slabim razvojem ploda. Uzročnik je Toxoplasma gondii, koja se na čovjeka prenosi preko izlučevina zaražene mačke ili konzumacijom sirovog goveđeg mesa (tatar biftek). Infekcija tokom života se može liječiti antibioticima i uglavnom ne ostavlja trajne posljedice na ljude sa normalnim imunim sistemom. Prevencija je u smislu higijenskih mjera pranja ruku nakon kontakta sa životinjom, korištenje rukavica pri čišćenju pijeska za mačke, pranja namirnica koje bi mogle biti kontaminirane mačjim ekskretima. Konzumiranje sirovog mesa tokom trudnoće i prije planirane trudnoće treba izbjegavati. Nakon rukovanja sirovim mesom kuhinjski pribor, daske i noževe treba oprati pa tek potom koristiti za rezanje povrća. Mačka može boraviti u društvu trudnice i djeteta ali treba biti zdrava. Spriječite da lovi miševe i kontakt sa drugim životinjama, ne hranite je sirovim mesom.

Bolest mačjeg ogreba je bakterijsko oboljenje koje se prenosi preko ozljeda na koži uzrokovanih  ogrebom mačke. Mačke često imaju buhe čiji izmet također sadrži uzročnika ove bolesti. Ovu bakteriju često imaju mačiči koje djeca smatraju za živu umiljatu igračku.  Osim lokalne promjene na koži  javlja se otok limfnih žlijezda, povišena temperatura a u težim slučajevima i oštećenje organa. Bolest se liječi antibioticima iako ima tendenciju i samoizlječenja.

Toksokaroza je parazitarno oboljenje psa i mačke. Odrasli parazit živi u crijevima životinja ,jajašca se izlučuju izmetom koji može kontaminirati zemlju, pijesak, ruke, namirnice. Nakon ulaska u čovjeka iz jajeta nastaje larva koja migrira u organe npr oko ili mozak. Prevencija je redovno tretiranje kućnih ljubimaca protiv parazita. Igranje djece na javnim igralištima praćeno je mogućnošću zaraze. Treba voditi računa o higijeni ruku i predmeta, ne davati djeci da jedu vlastitim rukama tokom igre. Ukoliko imate dvorište sa pijeskom za igru , noću ga prekrivajte radi zaštite od životinja iz okoline.

Ehinokokoza je parazitarno oboljenje psa.  Pas  se može zarazi jedući npr. iznutrice svinja  koje sadrže ciste. Iz ciste se u crijevu psa oslobađaju mlade jedinke koje se razviju do odrasle, te zaraženi pas izlučuje jaja. Čovjek se zarazi preko prljavih ruku ili hranom kontaminiranom izmetom. Nakon toga se razvija larva koja dospijeva u jetru i mozak te tamo stvara cista. Liječenje je komlicirano ali moguće , podrazumijeva ubrizgavanja medikamenta u cistu i / ili hirurški tretman.

Pseća šuga kod životinje izaziva oštećenje i gubitak dlake na zahvaćenim zonama. Ukoliko se čovjek zarazi kratkotrajno može nastati osip ali ne i  oboljenje kože.

Gljivična oboljenja kože životinja (MIcrosporium, Trichophyton)  mogu izazvati oboljenje kože čovjeka sa zonama crvenila i ljuštenja, te gubitka dlaka . Tretira se lokalno.

Životinje mogu oboljeti ili biti na izgled zdravi nosioci uzročnika proljeva, kao što su salmonele, kampilobakter, klostridije. Ukoliko kućni ljubimac ima proljev posavjetujte se sa veterinarom a sa izmetom postupajte kao sa potencijalno zaraznim, koristite rukavice i dezinfekciona sredstva za čišćenje.

Ptice također mogu biti izvor zaraze psitakoze, koja izaziva upalu pluća . Uzročnici su u izmetu ptica.Osim ovih bolesti možemo spomenuti boreliozu, mišju groznicu, svinjsku pantljičaru, bolest kravljeg ludila,tularemiju  kao bolesti koje spadaju u grupu zoonoza.

Prevencija:

  • Kućne ljubimce vakcinišite prema savjetu veterinara
  • Održavajte higijenu životinje,koristeći i sredstva protiv buha
  • Redovno tretirajte životinje protiv parazita
  • Ne dozvolite da životinje love i hrane se sirovim mesom
  • Sa izmetom i mokraćom postupajte kao sa potencijalno zaraznim materijalom
  • Trudnice izbjegavajte čišćenje pijeska mačke
  • Mjesta gdje se djeca igraju zaštitite od stranih životinja
  • Javna igrališta smatrajte kontaminiranim izmetom pasa i mačaka, držite higijenu ruku promijenite odjeću nakon dolaska kući
  • Ne dozvolite djeci da se igraju i maze napoznate mačke i pse
  • U slučaju povrede isperite ranu, dezinficirajte i obratite se za savjet ljekaru
  • Kod neuobičajenih bolesti ne zaboravite reći ljekaru ako ste bili u kontaktu sa životinjama
  • Svakodnevna higijena pranja ruku i higijena namirnica je najbolja prevencija